U ime Bratstva Trojedine Ljubavi, sestara Trajnih klanjateljica Presvetoga Trojstva te cijele duhovne obitelji čestitamo don Nikoli Cingelu i don Željku Babiću koji su diplomirali na Teološkom fakultetu u Udinama. Don Nikola i don Željko u kolovozu će biti zaređeni za svećenike, a mi im od srca želimo obilje Božjeg blagoslova i ustrajnosti na putu njihova poslanja u Crkvi.
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu,
na putu smo prema Uskrsu, proslavi Isusovog uskrsnuća i našega. Premda na osobnoj i globalnoj situaciji živimo „ograničenosti“ na mnogim razinama, ipak u našim srcma blista svjetlo vjere i duboke nade u Isusovu i našu pobjedu nad svim zlima, pa tako i nad „coronavirusom“. Isus nam svojom realnom prisutnošću daje neslućene prostore slobode i u dubokoj vjeri i pouzdanju slijedimo Njegove upute darovane nam u Evanđelju. Isus je Kralj i On je okrunjen svom slavom Očeve moći pobjede, a po Mariji, Kraljici Neba i Zemlje želi nam dati svoju „Krunu ljubavi“ koja nam nikada ne smije biti preteška jer nosi svi uzvišenost istinske slobode i radosti!
U evanđelju 4. Korizmene nedjelje, pratimo Isusa na putu. U svojoj ljubavi i svojim blagoslovom On želi pristići u sve naše situacije i susrete kako bi ih učinio plodonosnijima i osmišljenijima svojom božanskom Objavom i prisutnošću. Isus se nikada ne zaustavlja na putu! Naime, On susreće čovjeka, spašava ga, liječi, prosvjetljuje i otvara mu put prema vječnosti, ali ga nikada ne veže za sebe niti mu oduzima slobodu. Nadasve, Isus se ne zaustavlja na putu i zato što ga nitko ne može „prisvojiti“ i sebično ga „zadržati“ za sebe! Ta Njegova sloboda prožeta je Duhom Svetim koji ga povezuje s Njegovim Ocem a kojega On velikodušno daruje onima koji mu se otvaraju i žeđaju za tom pravom i konačnom slobodom. Neka mu je dovijeka sva slava i čast na njegovom ustrajnom hodu do svakoga od nas, do naših mjesta i gradova, do naših obitelji i zajednica.
Što se zapravo događa na tom Isusovom putu, drage sestre i braćo?
Sv. Ivan evanđelist jednostavno navodi kako Isus „ugleda čovjeka slijepa od rođenja“. Predivne li životne slike i događaja! Isus ima otvorene oči, ali nadasve otvoreno srce i puno ljubavi! Njegov se pogled zaustavlja na čovjeku, slijepom od rođenja. Isus vidi čovjeka koji ima veliko životno ogranićenje, rekli bismo hendikep. No, to nije jedina granica koju taj čovjek ima. U daljnem tekstu sv. Ivan nam govori da je bio i prosjak. Osim nemogućnosti promatranja i kreativnog sudjelovanja u svijetu, on nije imao niti osnovno za življenje vlastitoga dostojanstva. Radi toga bio je primoren prositi i tako ovisiti o drugima. Biti slijepac od rođenja, znači ne upoznati ljepotu stvorenoga, ne vidjeti i „poznavati“ vlastite roditelje, braću, sestre, i prijatelje. Biti slijep od rođenja znači, ne uspijevati bez pomoći drugih „staviti u akciju“ sve darove, sposobnosti i karizme…Jednostavno znači biti u tami, i zatvoren u vlastitom svijetu i granicama. Upravo je takvog čovjeka koji je živio veliku ograničenost i uvjetovanost, Isus vidio, i njemu se približio.
Drage sestre i braćo, Isus uvijek prvi vidi čovjeka! Prije negoli smo mi Njega „vidjeli“ – upoznali, prije negoli smo mi došli Isusu, On je nas prve zapazio i nama približio! Prije negoli smo mi počeli ljubiti Njega, On je nas prvi zavolio i uzljubio! Upravo nam to tvrdi veliki apostol naroda sv. Pavao:
“Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije… Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim” (usp. Rim 5, 8-10). Upravo nam ovu dinamiku spasenja prenosi sv. Ivan, koja u nama sije neizmjernu radost Duha Svetoga jer smo zadobili opravdanje po žrtvi života Isusa Krista i na taj način zadobili spasenje kao čisti i bezuvjetni milosni dar!
Naime, dok Isus gleda čovjeka slijepog od rođenja, u srcima njegovih učenika javlja se jedno vrlo zanimljivo pitanje koje je i danas vrlo aktualno. Ovo pitanje osobito dotiče one ljude koji još uvijek nisu razumijeli niti prihvatili najdublji razlog a onda i otajstvo Isusova dolaska, tajnu Njegove ljubavi i snagu Njegove smrti i uskrsnuća. I danas mnogi ljudi, kao nekoć Isusovi učenici još neupućeni i puni predrasuda postavljaju ovo pitanje: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Ovim pitanjem njegovi učenici žele pronaći „dežurne krivce“ zlu koje je pogodilo tog nevinog čovjeka rodivši se slijep. Tko je li je sagriješio, on ili njegovi roditelji, pitanje je koje dotiče samu srž jedne osobnosti. Za učenike, u njihovim mislima i pogledima postoji samo taj čovjek ili njegovi roditelji koji bi mogli dati malo svjetla za njihovo pitanje. Horizont njihova razmišljanja dopire jedino jedino do žrtve sljepoče i onih koji su ga na svijet donijeli, odnosno na njegovo pokoljenje – „obiteljsko stablo“. Za njih tada nije postojao drugi razlog sljepoči toga čovjeka, odnosno izvor njegovom trpljenju, granici i problemima.
Zar nam drage sestre i braćo, po ovom pitanju Isusovih učenika, Božja riječ ne rasvjetljuje tusuću drugih pitanja, krivih stavova, zaključaka i praksi, koje mentaliteti pojediih „crkvenih krugova“ i „molitvenih zajednica“ nude kao istinita „riješenja“? Dok se mnogi ljudi, neupućeni i naivni vrte u stalnim „krugovima“ tražeći „krivce“ u vlastitim „obiteljskim stablima“, Isus, Sin Božji, utjelovljena Očeva Riječ i savršena Mudrost, ovako odgovara:
„Niti sagriješi on niti njegovi roditelji“. Kod ovog Isusovog odgovora trebali bi zastati i „zašutjeti“ mnogi lažni proroci i naučitelji, odnosno prestati iskrivljenim praksama i naukama jednostavno rečeno „vući druge za nos“ i tako zatvarati im put do njihovog istinskog Spasitelja o Otkupitelja – Isusa! Naime, Isus jasno kaže, niti je sagriješo on niti njegovi roditelji, a to znači, niti njegovi djedovi i bake, niti itko iz njegovih obiteljskih stabala i vrtova! Tom tvrdnjom, odnosno Objavom, Isus im „proširuje“ intelektualne i duhovne horizonte, ali nadasve otvara im božanske prozore istine i ljubavi preko kojih mogu udisati DAH DUHA SVETOGA da bi mogli sami prodisati u pravoj spasenjskoj radosti i tako druge uvodili u novi život što im ga sada PRISUTNI SPASITELJ daje i razotkriva! Naime, Isus im daje ključ razumijevanja svih granica, patnji i bola toga čovjeka slijepog od rođenja: on nije slijep (bolestan, siromašan, ograničen, „proklet“,) zato što bi on ili njegovi roditelji sagriješili, „nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“. Koliki danas ljudi u današnjim „slijepima od rođenja“ vide „prokletstvo“ granicu, njihov grijeh ili njihovih roditelja, a ne vide ono što Isus vidi: čovjeka na kojemu će se očitovati djela Božja“. Isus u njemu ne vidi „prokletog čovjeka“ ili „proklestvo“ već vidi „prostor“ i „dimenziju“ za očitovanje Božjih djela. Isus vidi u njemu „prostor i vrijeme – osobu“ na kojoj može ispuniti i činiti djelo svoga Oca! Koliki danas ljudi, pa čak i u određenim „vjerničkim krugovima“ izbjegavaju ljude sa određenim „granicama“, uvjetovanostima, „tražeći“ svjesno ili nesvjesno u njima Božju srdžbu i gnjev, pravednost ili osudu!? Takvim svojim stavovima oni „stvaraju ambijent“ elitizma, farizejizma, u svojim krugovima, a s druge strane marginalizariju ostale smatrajući ih osobama drugoga reda, „manje vrijednima“ ili potrebnima „čišćenja“. To nije Isusov pogled i stav, a onda niti u njima djeluje istiniti duh, odnosno Duh Krista Isusa! Isus u svim ljudima, zapravo u svima nama prepoznaje one na kojima se treba očitovati Božje djelo, Božja proslava! Zbog toga Isus kaže: „dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla“. Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, došao je Dan, odnosno očitovanje Božjega milosrđa i dobrote! U ovome Danu – Božjega milosrđa i dobrote – Isus se očituje kao jedino Sunce istine, Objave, praštanja, slobode i mira! Isus, sam objavljuje: „Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ Nažalost, mnogi ljudi svojom zatvorenošću ne dopuštaju da Isus-Sunce obasja njihove živote, i dok sami bivaju i djeluju u tami, svojim lažnim stavovima i naučavanjim, brane drugima da uđu u lađu spasenja Božjega zagrljaja i ozdravljenja! Isus jasno govori da dolazi noć i nitko ne može raditi. Nitko ne može djelovati dok je noć. To znači, oni koji nisu obasjani Isusovom svjetlošću – NE DJELUJU, jer su u noći! A na koji način Isus radi?
Upravo nam to pokazuje sv. Ivan: „To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči“. Isus ima vremena za čovjeka, on biva s njime i dotiče ga svojom prisutnošću i svojim djelima! Isus čini jednu vrlo zanimljivu gestu nakon što je objavio božansku istinu: „pljune na zemlju“. Zasigurno On svojom pljuvačkom nije htio prezreti zemlju, smatrati je nevrijednom, a kamoli da čovjeka omalovaži i prezre! Isus je vrijedan, odnosno marljiv, on djeluje jer i Njegov Otac uvijek radi (usp. Iv 5, 17). Isus s velikom i dubokom namjerom to čini! Naime, u evanđeoskom smislu, pljuvačka predstavlja ljudski duh! Stari su židovi u njoj vidjeli „kondenzaciju“, „koncentraciju“ čovječjeg duha. To znači, kako sv. Ivan prenosi, Isus je htio svojom „pljuvačkom“ dati svoga Duha zemlji, jer bez Njegova Duha ova zemlja je jednostavna prašina! Svojim Duhom zapravo Isus posvećuje zemlju, ali jednako tako On „od pljuvačke načini kal, i tim kalom pomazuje oči slijepcu. Upravo nam ova slika, ova evanđeoska Isusova gesta doziva u pamet ono prvotno čovjekovo stvaranje! Ustvari, Bog je čovjeka najprije načinio od praha zemaljskoga, a onda je u njega udahnuo svoj dah! Gesta što je Isus čini čovjeku slijeom od rođenja, na neki način nas želi vratiti našim izvorima, počecima. Isusovo djelo dopire do korijena čovjekova života, ne samo do određenog obiteljskog stabla! Isus neželi u tebi ozdraviti samo tvoje obiteljsko stablo, ili samo do 14 ili 15 pokoljenje kako neki na površan način gledaju put ozdravljenja i paničnu čežnju za probitkom ili „blagoslovom“. Isus pomažući kalom oči slijepcu od rođenja, zapravo ga ponovno, na jedinstven način stvara. To je realna slika spasenjskog Isusovog djela što ga je svima nama načinio oslobodivši nas posljedica istočnog grijeha, te po daru krštenja postali smo dionici novoga, vječnoga života! Otvaranje oči slijepcu znači, prepoznati sve ono što ti je Otac darovao po svom ljubljenom Sinu, koji je umro i uskrsnuo za tebe! Ima nešto veće od toga djela na ovome svijetu?! Zasigurno nema! Ova spasenjska gesta će se malo kasnije još jasnije vidjeti u ovom jedinstvenom događaju što je slika svega onoga što se zapravo nama dogodilo po milosti krštenja! Čovjek koji je od rođenja slijep, nije nikako mogao „sudjelovati u životu“, radi svoje sljepoče, čak ni roditelje nije mogao vidjeti i upoznati, a kamoli ostale ljude i stvorenja! Isus mu kalom što ga je On sam pripravio, pomazuje oči! Nema nikoga drugoga koji bi ti mogao pružiti lijek za tvoju sljepoću, tvoju tamu, sve tvoje isključenosti od svih blagodati što ti ih je Otac pripremio! Nema toga čovjeka, niti ikakve vjerničke ili druge prakse koja bi mogla čovjeka učiniti dionikom istinskog života i svjetla, ali i uvesti ga u istinski blagoslov da bi on mogao razlikovati boje života, stvorove, nadasve naučio razlikovati „duhove“ i na koncu razlikovati Božji dar od svega onoga što ga vodi prema tami, sljepoći i prokletstvu!
Dok ljudska neutemeljena obećanja čovjeka redovito ostave „na cijedilu“, Isusove riječi uvijek prate Njegova djela! Štoviše, Njegove su riječi „duh i život“ (Iv 6, 63), i one ostvaruju Očeva djela budući da su prožeta snagom djelotvornoga Duha Svetoga. Isus „dodirnuvši“ čovjeka svojom intimom (pljuvačkom) doziva mu na neki način istinu kako on sam po sebi (zemlja) „ne može učiniti ništa“ ( usp. Iv 15,5), te ga šalje naprijed, govoreći mu: „Idi, operi se u kupalištu Siloamu!“ – što znači „Poslanik.“ Isus ga je učinio spremnim da napravi on osobno svoje korake i krenuti naprijed! Sada je na njemu da krene i opere se u točno određenom kupalištu koje u sebi skriva duboko značenje. Slijepi prosjak od rođenja, treba zaroniti u vodu smještenoj u kupalištu „Poslanik“. Upravo će to „pranje“ čovjeka učiniti novim čovjekom, odnosno izabranikom koji će se zaodjenuti poslanjem. Sveti Ivan navodi, kako je čovjek otišao, umio se i vratio se gledajući. Upravo se tada dogodila velika promjena u njemu. On se nanovo rodio u vodi! Prošavši kroz kupalište „Poslanik“ čovjek je postao dionikom života i svjetla! S njegovih je očiju nestala tama, on je započeo gledati, vidjeti i kušati ljepote kojim je bio okružen. Štoviše, Isus ga je tom vodom zaodjenuo poslanjem koje započinje „pranjem vodom“! Dok je bio slijep i prosio, on nije mogao ostvarivati puninu, smisao i dostojanstvo vlastitoga života.
Rodivši se kalom načinjenim Isusovih ruku i opravši se vodom iz kupališta „Poslanik“, čovjek je postao svjedokom čudesnog i izvanrednog djela spasenja. Sveti Ivan nastavlja ponirati u dubinu nove stvarnosti koje se otvorila ozdravljenom, odnosno spašenom čovjeku. On izvještava: „Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: „Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?“ Jedni su govorili: „On je.“ Drugi opet: „Nije, nego mu je sličan.“ On je sam tvrdio: „Da, ja sam!“ Nato ga upitaše: „Kako su ti se otvorile oči?“ On odgovori: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: „Gdje je on?“ Odgovori: „Ne znam.“ Ljudi koji su ga do tada vidjeli slijepog i kao prosjaka nisu ga mogli prepoznati. Nisu ga mogli prihvatiti kao novoga čovjeka. Zbog toga oni njega pitaju: „Kako su ti se otvorile oči?“ Oni vide promjenu na njemu ali ne znaju tko mu je to načinio. Međutim čovjek po istini njima odgovara: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Osjetivši djelovanje Božje u svom životu, on je prožet istinom i jasnoćom te on detaljno i bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja prenosi sve kako se dogodilo. Čovjek koji je progledao, ništa ne dodaje niti izmišlja! On je zadobio „jasnu dioptriju“ duha jer je zaronio u Božju istinu, i on nema potreba dodavati ili oduzimati istini događaja. On je jednostavno postao svjedok da se na njemu ispunilo Božje djelo! Dok on nesmetano i mirno ispovijeda čudesno djelovanje Sina Božjega, židovi ostaju u svojim začahurenostima koje im ne dozvoljavaju otvoriti se spasenjskoj novosti koja se i njima nudi. Oni će i dalje u sebi gajiti sud te će ozdravljenom čovjeku reći: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?“. Koji je plod takvoga njihova gnjeva? Izbacili ga iz sinagoge! Židovi tog čovjeka i dalje gledaju tamnim očima, da je on proklet i da na sebi nosi posljedice grijeha i prokletstva. Oni jednostavno ne žele vidjeti i prihvatiti ono što je Isus na njemu učinio. I naravno izbacili su ga van. Čovjek prožet novim svjetlom više ne pripada njihovom začarenom krugu budući da upravo oni zasljepljeni osudom radi duboke potrebe da uvijek trebaju nekoga staviti u sredinu i smatrati ga „dežurnim krivcem“ i nosiocem prokletstva. Oni su zapravo na taj način skrivali svoju tamu i zabludu i nisu bili spremni na promjenu! Isus, upravo u tom teškom trenutku za čovjeka, kad on sam nosi težinu svojega svjetla, milost ozdravljenja i odbačenosti sa strane židova, približuje mu se i nudi mu još veću objavu. U tom trenutku objavom da je On Sin Čovječji postavlja u njegov život neizbrisiv pečat kako je zapravo samo Isus taj koji čovjeka spašava i otkupljava! U tom smislu Isus objavljuje duboku istinu o božanskome sudu kojeg je započeo i ostvario na svijetu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Isusovim dolaskom sve se mijenja! Isus osudivši grijeh, pobijedio je tamu i Sotonu i na taj način čovjeku vratio svjetlo života i novi pogled u vječnost! Oni koji se otvore toj pobjedi kušaju ljepotu istinske slobode i novog rođenja! A nažalost oni koji se zatvaraju u vlastitom sudu drugih, ostaju robovi staroga svijeta propadljivosti i odvojenosti od Sina Čovječjega.
Drage sestre i braćo, približimo se Isusu po Marijinim prečistim rukama! Ovo vrijeme nam je dar! Iskoristimo svaki trenutak kako bi poslušali ono što nam Isus govori. Al nadasve dopustimo mu da ozdravi naše sljepoće. Sve ono što nam ne dopušta da gledamo Božjim očima, što nam ne dopušta da ne ljubimo Isusovim srcem predajmo Gospodinu po Marijinim prečistim rukama! Isus će to uklonjati dan za danom dok potpuno ne progledamo i ugledamo slavu Očevu kojom smo zaodjenuti! Zazovima Isusa da dođe u naš život i da nam pokaže naše „Siloe“ gdje ćemo se oprati i progledati! Za svakoga je Gospodin pripremio jedno mjesto, koje, prošavši, iskusit ćemo da smo izabrani i poslani! Isus je jedini Spasitelj i Otkupitelj ljudskoga roda! Nitko ne može zamijeniti Isusa ili zauzeti Njegovo mjesto u našem životu!
Drage sestre i braćo, neka Gospodin obilno izlije Duha svoga Svetoga da bi mogli čuti Njegov glas, koji je glas Dobroga Pastrira i koji jedini čovjeka do kraja i u svemu spašava i donosi mu novi život u obilju!
Neka vas, vaše obitelji i sve vaše životne putove blagoslovi i čuva po Marijinim prečistim rukama, Trojedini Bog, Otac, Sin i Duh Sveti! Amen! (p. Rozo Palić, F.A.T., 20.03.2020.)
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu,
Bog je vječna Mudrost, ali i savršena Ljubav. Čovjek proizašao iz tajne takve ljubavi pozvan je živjeti pununu vlastitog ostvarenja u ljepoti i svjetlu mudrosti koja mu je dana po Svetom Duhu. Isus je zaista jedini i savršeni Učitelj koji nam tako jednostavno i lijepo osvjetljuje put prema toj punini radosti i istinskoj sreći. Svakodnevno prepoznajemo i susrećemo ljude koji žive u velikoj tjeskobi, nemiru i žalosti. Mnogi su izvori takvih dubokih negativnih čovjekovih stanja. Međutim, prihvatimo li Evanđelje kao nezamjenjivo svjetlo u svakodnevnom životu, iz dana u dan vrlo ćemo jednostavno prepoznavati koje su zapravo opasnosti i napasti koje nas mogu odvesti s puta naše istinske sreće, ali i primiti svjetlo da bi Kristovim Duhom mogli ukloniti takve zapreke iz naših života. Gore navedeni odlomak iz Lukinog evanđelja vodi nas prema samom korijenu svih tih problema i poteškoća dajući nam ujedno veliko svjetlo kako bi mogli izbjeći sve poteškoće i ne dopustiti da nas “mreža duha ovoga svijeta” uhvati i uguši ljepotu našega dostojanstva kao ljubljene Božje djece.
Naime sveti Luka navodi kako je “netko iz mnoštva” rekao Isusu: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.” Ne navodeći ime tog čovjeka, odnosno brata koji pristupa iz mnoštva Isusu, sv. Luka nas želi staviti pred dinamiku čovjekove slobodne volje te da, zapravo, taj čovjek može biti svatko od nas. On se “izvukao” iz mnoštva vlastite nemoći, tradicije, mreže obiteljskih odnosa te iz takve mase koja zasigurno u sebi skriva mnoge ljude s istim mukama, brigama i pitanjima, traži pomoć od Učitelja. I taj netko, a u nekom pogledu i svatko od nas, ima jedno pitanje, jednu želju i potrebu koja odražava određenu nemoć vapijući za pomoć: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.” Kao da Mu je zapravo htio reći: Ma sve sam moguće pokušao, svu snagu i riječi iscrpio, ali bez ikakvog uspjeha. Dođi Gospodine i Ti učini nešto za mene i pomozi mojoj nemoći, siromaštvu i potrebi, ukazujući mome bratu na njegovu pohlepu i napravdu kako bi svoju baštinu sam mnom podijelio.
Osim toga, vjerujem da nas stil molbe ovoga brata barem malo podsjeća na onaj odnos dviju sestara iz Evanđelja, Marte i Marije, točnije na “prešućenu zapovijed” upućenu Isusu od Marijine prema sestri Marti. Dok se u ovom odlomku radi o dvojici braće u onom je, međutim, predstavljen odnos dviju sestara gdje Marta na neki način potiče svoga gosta i Učitelja da njezinoj sestri Mariji kaže da joj pomogne (usp. Lk 10,40). Naizgled nam se oba ova pitanja čine tako jednostavnim, poput svakodnevnih izričaja ljudskih potreba i želja, no kad je u pitanju Isus i Njegova prisustnost u životu ljudi, onda takvi susreti i riječi zadobivaju vječne, duboke i neslućene dimenzije. Upravo nam Isusove riječi i stavovi razotkrivaju dalekosežne horizonte vodeći nas prema konačnim stvarnostima i odredištima naših života, nudeći nam veliko svjetlo i radost za svaki naš životni korak.
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, mnogo puta nam se događa spoznati kako su neke naše potrebe, kojima ne poznajemo korijene i ishodišta, duboko povezane s nekom slabošću, grijehom ili ranom. Budući da u takvim situacijama nismo u stanju vidjeti riješenje i svjetlo kako bi izašli iz “začarenih mreža” započinjemo Boga “učiti” što bi On trebao napraviti, a da pritom i ne mislimo na ono što bismo mi najprije trebali učiniti. Nerijetko se događa da su naše molitve prepune “savjeta” Bogu što bi On trebao učiniti i kako se ima ponašati prema nama ili našim bližnjima, susjedima, prijateljima ili neprijateljima. Takve i slične korake često činimo jer imamo osjećaj da smo ugroženi; da nam je ugrožen životni prostor ili naša sloboda. Opterećeni takvim stanjima mislimo da nam je nanesena nekakve nepravda i zbog toga “pristupamo s pravom” Bogu kako bi On “uzeo stvar u svoje ruke” i svojom svemogućom intervencijom učinio da nam postane lakše i prosudi u našu korist. Na taj se način jednostavno nameće pitanje u oba slučaju, bilo među braćom, bilo među sestrama: zbog čega ovaj brat ili Marta nisu bili u stanju sami pristupiti svom ukućanu te s njim (s njom) nije pokušao (pokušala) osobno riješiti nastali problem? Nameće se, također, i drugo pitanje; kakvi su ustvari bili njihovi međuodnosi, njihov svakodnevni život, njihova komunikacija? Oni su svakodnevno živjeli zajedno, dijelili možda do tada sve što su bili i posjedovali, ali u tom trenutku, bilo brat bilo Marta, uključuju Učitelja u svoje međuodnose postavljajući Ga kao osobnog “suca” i očekuju da kao takav donese konačnu odluku te stane na njihovu stranu. Međutim, u oba slučaja Isus ne ide njima na ruku! Barem ne onako kako su oni očekivali i zamislili. Isus odgovara opterećenom i žalosnom bratu: “Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?” dodajući: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”
Objavljujući mu ovu istinu, Isus “tjeskobnom bratu” pruža dašak istinske slobode i pravu baštinu. On, zapravo, tog čovjeka vodi prema Izvoru i korijenu vječnog suda koji se nalazi u Duhu Svetom, a koji je sama Ljubav, Mudrost i vječna Sloboda. Da, Isusa Njegov i naš Otac ga nije postavio da sudi niti da dijeli ovozemaljska, propadljiva dobra, već Ga je postavio kao donositelja spasenja i oslobođenja cjelokupnog čovjekovog života. Dok Isus objavljuje Sebe tom opterećenom čovjeku, On mu otvara budućnost i poslanje štiteći ga Dahom mudrosti i nudeći mu ljepotu njegovog istinskog dostojanstva i pravo bogatstvo: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”
Dok Isus njemu govori, zapravo govori ljudima svih vremena: “Klonite se i čuvajte pohlepe … život nije u onom što posjeduje”. Isus mu je tim riječima darovao jedinstveno svjetlo. Kao da mu je htio reći: pazi čovječe da ne izgubiš svoj život već ako ti se čini da te brat izgubio radi njegove pohlepe i materijalnog dobra!
Isus mu na neki način postavlja pitanje: možda se brineš radi gubitka i nedostatka materijalnoga dobra, ali bi se trebao upitati gdje se ti istinski nalaziš i gdje je, u biti, tvoj život? Ne prepoznati izvor života, najdublji smisao i poslanje u ovom svijetu, znaći izgubiti život. I sam je Gospodin rekao: “Što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, a životu svome naudi” (Mk 8,36). Što je sve današnji čovjek spreman učiniti i do kakve granice svoj život izložiti i oštetiti samo da bi došao do određenog bogatstva ili slave?
Nikad neću dovoljno zahvaliti Gospodinu na daru života i svećeničkog/franjevačkog poziva dragog mi fra Zvjezdana Linića koji me je kroz više desetljeća osobno duhovno pratio i koji mi je u mnogočemu pokazao jasan put prema Isusu i Njegovoj živoj Riječi u Evanđelju. Među ostalim, duboko mi se u srce urezalo njegovo mudro tumačenje Riječi vezane uz pravi život u Bogu i materijalnim dobrima. Naime, fra Zvjezdan je u više navrata, govoreći o novcu, znao ponoviti: “Novac je dobar sluga, a loš gospodar”. Često sam o tome razmišljao jer nam se mnogo puta novac, bogatstvo ili materijalna dobra u životu nameću kao problem bilo kad ga se previše ima ili kad ga nedostaje. Međutim, nije stvar u tome posjeduju li se ili ne materijalna dobra, već je potrebno iskreno i odgovorno odgoviriti na pitanje: kako se ja zapravo odnosim prema novcu i bogatstvu? Dopuštam li da on zagospodari nadamnom ili se znam izdići u vlastitoj slobodi te se odgovorno odnositi prema tim potrebnim stvarnostima života?
Isus nam objavljuje: “Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje”. Posjedovati nije izvor sreće! Posjedovati materijalna dobra ne znači biti ispunjen smislom i životnom radošću! Biti istinski sretan znači živjeti istinsku slobodu i radost u ljubavi prema Bogu i bližnjima! Nikad nemojmo dopustiti da novac, materijalno dobro ili slava naruši i povrijedi naš odnos prema Bogu i bližnjemu! U tome je naš život! Isus nam pokazuje pravi put prema sreći; da nam se je bogatiti u Bogu! To je istinska radost! Ako zaista želimo biti u istini i iskreni pred sobom, i mi trebamo odgovoriti na Isusovo pitanje: “A što si pripravio, čije će biti?”
Da, Isus nam govori u vječnoj i nepomućenoj mudrosti! Što si pripravio, čije će biti, odnosno: Za koga živiš, za što živiš? Isus nam daje svjetlo u svojoj riječi kako bi prepoznali bit našeg života! Na čemu gubimo svoj život, svoje vrijeme, svoje snage? Gdje je naš život? U jednoj molitvi Gospodin je dao jasno naslutiti svoju volju: “Želim da nikada ne budete siti moje ljubavi”.
Uvijek u svome srcu u svakodnevnom životu trebamo čeznuti i otvarati se Božjoj ljubavi. Nikad ne smijemo biti siti te Božje ljubavi i reći: Bože dosta mi te je! Ne želim više moliti, čitati Božju riječ, zašto bi trebao nedjeljom ili svakodnevno ići na Svetu misu. To bi značilo isto kad bi sebi ili drugima rekli: Zašto bi stalno morao disati, hraniti se, odmarati se… Ne biti nikada sit Božje ljubavi znači doista ostvarivati Isusovo blaženstvo kojim nas On svojim riječima zaodjeva: “Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 13). Čovjek koji je sit Božje istine, Božje ljubavi, uvijek će se okrenuti prema drugim stvarnostima koje će ga odvesti na krive, “raspucane kladence” (usp. Jer 2, 29) od kojih nikada neće moći utažiti svoju žeđ. Pozvani smo uvijek biti gladni i žedni Božje ljubavi, jer je to jedin put kojim se zatvara duboka provalija pohlepe u ljudskom životu. Bog nam uvijek i više od zraka treba!
Čovjek iz Evanđelja je bezumno postupio nakon što mu je zemlja obilato rodila. On se pitao o sebi i svom životu, ali se nije pitao o Onom koji mu je mogao dati najbolje svijetlo. Sebi postavlja pitanja i istodobno si daje odgovor: “Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.” I reče: “Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”
Ljetina je odredila njegov život i budućnost, a ne Bog i istinsko blago: “Evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj”. U granicama njegova razmišljanja nema ni Stvoritelja niti bližnjega. On vidi samo sebe i svoje potrebe te “svoj” život i užitak. Misli da ako mu je ljetina urodila obilno da je i gospodar svog života i svoje budućnosti. Međutim, Bog mu reče: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe!” Što mu Gospodin kaže: Bezumniče…već noćas! Čovjek nije gospodar vremena, niti svojeg života! Bio je pozvan drugačije postaviti temelje svojem životu! Njegove riječi: počivaj, jedi, pij i uživaj označavaju predokus smrti i pakla. Usmjeren samo na sebe, ne vidi nikoga i ništa pred sobom osim svojih potreba, želja, ali i – vlastitu nepokretljivost. Njega je odredila njegova postelja, njegov stol i užitak. Mnogi danas, nažalost, svoj život vide jedino u tome da doručkuju u Beču, ručaju u Londonu, a večeraju u Dubaiju! Takvi žive jedino “u zraku” priskrbljujući sebi samo materijalna dobra, ne misleći bogatiti se u Bogu i onima s kojima ih povezuje istinski život.
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, nismo mi gospodari svojih života, a koliko tek manje života naših bližnjih! Božja nas Riječ poziva na nutarnju odgovornost pred vlastitim životom i životima onih kojima smo okruženi.
U jednoj molitvi je Gospodin dao naslutiti svjetlo Njegova djelovanja i Njegova plana: Bog u svemiru drži kuglu zemaljsku na svome dlanu. Njegova je ruka probodena, ali kugla zemaljska stoji svejedno sigurna na Božjem dlanu. U Njegovoj “punini vremena” ljudi su počeli iskakati iz kugle zemaljske radi nemira, tjeskobe koja je zavladala na zemlji. Jednostavno nisu mogli više biti na zemlji zbog nastalih situacija. A kamo su mogli pobjeći u svemirskom prostoru?! Mogli su jedino stati na Božji dlan koji je istovremeno držao kuglu zemaljsku. Ljudi su sve više i više iskakali sa zemlje i pronalazili mjesta po Božjem dlanu. Dok se ispunilo vrijeme, odjednom se sva zemlja počela mrviti i postajati poput praha koji je “iscurio” kroz proboden Božji dlan. Bili su sretni oni koji su na vrijeme iskočili sa “zemlje” ne navezujući se na prah. Međutim, tajna je Božja za ljude koji su se “sjedinili” s prahom zemaljskim te svojom odlukom “nestali” u bespućima svemirskog prostranstva, ne kušajući ljepotu, sigurnost i toplinu Božjega dlana.
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, pozvani smo roditi se odozgor, nanovo, iz vode i Duha (usp. Iv 3, 1-8)! Isus, naš jedini Učitelj, poziva nas na nutarnju slobodu po Njegovom Svetom Duhu! Isus je najveće Bogatstvo jer je On naš Život, Istina i Put kojim nam je ići.
Na sve vas, i na sve osobe koje nosite u svojim srcima i koje svakodnevno susrećete po Marijinim Prečistim rukama neka siđe obilan blagoslov Trojedinoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!
Draga braćo i sestre u uskrslom Kristu, dok malo dublje zakoračujemo u ljeto mnogi su već na godišnjim odmorima, a drugi promišljaju o tom koraku usklađujući obiteljske i financijske potrebe da bi nesmetano krenuli na “zasluženi“ odmor. Međutim, ljeto je mnogima prilika da “sezonskim radom“ sebi i svojoj obitelji priskrbe dugi niz mjeseci sigurniji i sređeniji život. Dok se neki bezbrižno žele”odmoriti“, drugi i u ljetnim žegama brinu kako uskladiti “kraj s krajem“ ne želeći opteretiti nikoga, a kamoli drugome uskratiti odmor i radost.
U tom nastojanju prepoznaje se zapravo ona “nutarnja utrka“ u čovjeku kako bi svakodnevnim premišljanjima i zauzetošću mogao ostvariti onu najdublju želju u sebi da trajno bude sretan, zadovoljan i potpuno ostvaren. Zakonoznanac iz evanđelja (15 NKG – C), kako nam ga prenosi sv. Luka, ustao je da Isusa iskuša jednim pitanjem: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Za takvu se vrstu pitanja se kaže “s neba pa u rebra“. Baštiniti život vječni! Nikada ne umrijeti. Disati punim plućima. Da ti nitko i ništa ne narušava ritam disanja ili da ti netko povisuje tlak! Dok zakonoznanac želi Isusa iskušati tim najuzvišenijim pitanjem, ovaj mu postavlja dva: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?“. Što mu zapravo Isus želi reći i na što mu želi ukazati? Isus ga vraća njemu samom: ti si zakonoznanac, ti bi trebao znati što u Zakonu piše. Ali nije dovoljno samo znati što piše, nadasve je potrebno kako čitaš zakon, kako mu pristupaš, kako ga izvršavaš… Zakonoznanac mu odvraća: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!”
Baštiniti život vječni znači čitavim svojim životom ljubiti Boga i bližnjeg kao sebe samoga! Upravo je ljubav jedini ključ kojim se otvaraju vrata vječnoga Kraljevstva! Istinska, čista ljubav prema Bogu i bratu čovjeku otvara ti svu dinamiku života vječnoga i trajne radosti. Ljubljeni učenik Isusov, sveti Ivan, svjedoči i objavljuje:
“Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” Na odgovor zakonoznanca Isus mu potvrđuje: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”
Isus mu tim riječima osvjetluje temeljni životni poziv, smisao i usmjeruje ga prema trajnom, vječnom životu i sreći. To čini i živjet ćeš! Istinski život proizlazi jedino iz vršenja temeljnih zapovijedi ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samome sebi! Sve ostalo vodi u smrt, tamu, depresiju i besmisao. U trenutku kad mu je Isus osvjetlio put prema budućnosti, prema sreći i ostvarenju, zakonoznanac je zastao na svojoj granici, nemoći i blokadi. Kaže sv. Luka; “Hoteći se opravdati, reče Isusu: A tko je moj bližnji?” Njegova želja za opravdanjem zatvorila mu je put, zasjenila smisao i vrata istinskog života zaključala. Upravo ta želja za vlastitim opravdanjem zatvorila mu oči i on ne zna tko je njegov bližnji. Ne prepoznati bližnjega znači neprestano se nalaziti pred zatvorenim vratima i gubiti se u labirintima vlastite sebičnosti, oholosti, vlastitih “odmora“ i praznih želja za ostvarenjem i srećom. Isus ga i dalje “trpi” svojom strpljivošću potvrđuje mu svoju ljubav i blizinu.
Objavljuje mu: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe.”
Neki čovjek, u evanđeoskom smislu znači da to može biti bilo koji čovjek. On silazi iz Jeruzalma u Jerihon. Glagol silaziti otvara nam beskrajne dubine objave, rasvjetljuje našu pamet, a našim srcima nudi neisražive dubine i novi ritam. Možda sam to ja taj čovjek, ti, ili netko iz tvoje obitelji: brat, sestra, otac, majka… Možda je to tvoj prijatelj ili poznanik, susjed ili kolega s posla koji je nekada bio u nekom svom Jeruzalemu, u “gradu na visini”. U određenim trenutku, dogodilo se nešto što je tvoj život, neku situaciju “strovalilo” na put prema nizinama. Nešto te je jednostavno ponukalo da siđeš sa svog središta prema periferiji. Taj je čovjek u tim “nizinama upao među razbojnike”. Sve su nam se te nizine u našim životima naizgled činile potrebnima, međutim odjednom su postale mjesto velikim i negativnim iskustvima. Ona su obitavališta mnogih razbojnika! Silazeći na tom putu, razbojnici su čovjeka iz Evanđelja “svukli, izranili, te ostavili polumrtva…” Taj je čovjek, ili netko od tvojih najbližih, proživio sličnu ili istu situaciju. Toliko se puta dogodilo da smo jednostavno trebali “sići” s naših uzvišenih događaja, odmora, duhovnih lijepih i ugodnih iskustava… I mi smo se takoliko puta našli u našim Jeruzalemima. Bili smo u “glavnom” Hramu u kojemu smo Boga molili, častili, klanjali mu se!
Međutim, poput toga čovjeka upali smo među razbojnike kad smo se najmanje nadali i očekivali. Upravo tada, onim putem, slučajno je onim putem prolazio svećenik… levit…. vidje ga i zaobiđe….
Oduševljeni, ispunjeni novim snagama i žarom, vraćajući se u svoje svakodnevice, netko ili nešto nas je na tom putu “zaustavio”. Tijek se našega života promijenio i činilo nam se da su se naši planovi srušili i to ne našom krivicom! Upravo tada, na tom istom putu, ali u sasvim drugačijim situacijama i stavovima našli se svećenik i levit. Možda su se netom prije toga nemilog događaja našli svi skupa u Hramu. Činilo se da istog Boga mole, ali…? To su jedinstvene i neponovljive prilike! Dok “neki čovjek” leži polumrtav na putu, opljačkan, izudaran i polumrtav, svećenik ga i levit širokim krugom zaobilaze. Čini se da su njih dvojica “vjernici” samo u Hramu, u molitvi, a izvan hramskih vratiju, odnosno nakon molitve ostali su stari, nepromijenjeni i proračunljivi. Njima se jednostavno žurilo i nisu imali vremena zaustaviti se radi “njihova posla”. Oni “emaju vremena za polumrtva čovjeka jer im njihovo “sveto zanimanje” ne dopušta “gubiti snage i vremena” na nekog usputnog čovjeka. Dok čovjek opljačkan, ranjen, polumrtav leži na zemlji, ova dvojica ga “zaobilaze”. To je drama koja duboko zasljepljuje sve slojeve društva. Zaobići nekoga, praviti se da ne vidiš, opravdavati se dužnostima i obavezama, pravima i zaslugama, znači dopustiti da ti oči srca budu zaslijepljene. Kao takav više nisi sposoban živjeti i prepoznati bližnjega, onaj “kairos” koji te čini budnim i osjetljivim za Božja pohođenja i Božji govor. Ne vidjeti te milosne trenutke iz vlastitih pobuda i opravdanja znači zatvarati sebi vrata istinskog i vječnog Života.
Međutim, Isus koji je utjelovljena Mudrost, prodire do najdubljih dubina skrivenih želja, zatvorenosti jer ne želi da ikoji čovjek ostane u sjeni smrti nastavlja dalje: “Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom.”
Pored nekog čovjeka, svećenika i levita, na putu je također i neki Samarijanac, netko tko baš i nije vjernik u doslovnom smislu, u “pravovjernom” nauku kao što su to bili židovi. I upravo on, “sektaš i otpadnik”, čini neke geste koje zadivljuju i oduševljavaju ljude svih vremena. On dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi.
U ovoj rečenici, Isus je otkrio svoje srce zakonoznancu. Govorio mu je o sebi! Dok ga ovaj iskušava, Isus mu razotkriva tajnu Njegova poslanja i njegovog “putujućeg poslanja” koje ga vodi do svakog čovjeka – do mene, do tebe! Isus dolazi do čovjeka, on ga ne zaobilazi i ne ostavlja polumrtva. On dolazi upravo do nas gdje se mi nalazimo. I nas su mnogi razbojnici putem “opljačkali i izranili”. Mnogi su nas ljudi u kojima smo polagali možda najviše povjerenja i pouzdanje naprosto zaobišli – u širokom krugu! Isus Dobri Samarijanac nikoga nikada nije ostavio! Isus nas je vidio i onda nam je pristupio, On uvijek ima vremena i strpljivosti za nas! On si “dao vremena” da nam čak i povije rane i zalije ih “uljem i vinom”, tim znacima istinskog zdravlja, hrane i radosti.
Možda i ti dragi brate, draga sestro, u sebi nosiš određene “lomove” od mnogih razbojnika u tvom životu. Oni su te u mnogočemu osiromašili, opljačkali, iskoristili i bez imalo sućuti ostavili na cesti polumrtva. Međutim, Isus je došao do tebe, vidio te i sažalio se! Njegovo je srce puno smilovanja i ljubavi! Isus želi i tebi poviti sve rane, bez obzira na situacije i ljude koji su te ranili, koji su te zaobišli. On te nikada nije napustio! On te jednostavno podigao jer tvoje mjesto nije na zemlji i polumrtav. Posadio te na živinče da budeš sigurniji i da čim prije stigneš do ozdravljenja, oslobođenja, do tvoje radosti. Isus zna put! Isus poznaje gostinjac u koji te želi smjestiti. Ima li ljepše, drage sestre i braćo, od riječi radosne vijesti doli – pobrinu se za nj! Isus se brine za tebe, za mene! On se već pobrinuo u svemu za svakoga čovjeka!
I još dublja nas radost ispunja kad čujemo riječ: sutradan! To znači da se “prelomljeni čovjek” našao u istom gostinjcu sa Samarijancem! Biti s Isusom “pod istim krovom” znači zakoračiti zaista na područje božanskog! Ne samo da Isus nije zaobišao “polumrtvog” čovjeka nego je On s njim boravio čitavu jednu noć!
U toj je noći boli, patnje, napuštenosti i odbačenosti, Isus bio bližnji u svemu tom čovjeku, meni, tebi… I u novome danu, Isus plaća dva denara da se i gostioničar nastaviti brinuti za njega! I drugim je ljudima plaćeno kako bi ti bio na sigurnom, kako bi došao do sebe! Taj je čovjek imao divan i jedinstven – godišnji odmor, zarađeni odmor! Samarijanac u ovom priči govori jedino gostioničaru, a niti jednu riječ ne govori “slomljenom čovjeku”. Isus srcem i djelima govori, svjedoči svoju ljubav djelima! Samarijanac govori: “Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.” Samarijanac se ponovno vraća istim putem! On obećaje vratiti se ponovno u gostinjac, i dalje se brine za čovjeka u potrebi! Gostioničar je dobio zadatak pobrinuti se i on je primio za to plaću. Čovjek u potrebi je u središtu Isusove pažnje! Sve drugo ima manje vrijednosti! Isus konačno postavlja zadnje pitanje zakonoznancu: “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” Tko je od trojice bio bližnji? Isus mu objavljuje novu, drukčiju mogućnost postavljanja pitanja! Od pitanja “Tko je moj bližnji” Isus vodi zakonoznanca do pitanja “Tko je od trojice bližnji”. Ovo je promjena života! Istinska ljubav i pravo poslanje svih nas započinje u trenutku kad se naše srce otvara životu u ljubavi! Za koga želim živjeti: za sebe ili za druge!
Zakonoznanac je jednostavno, nakon svega morao priznati: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Živjeti milosrđe Božje znači imati Kraljevstvo Božje u svom srcu! Samo čovjek koji živi istinsku Božju ljubav može se pokrenuti i činiti divna djela jer je povezan sa svojim Izvorom koji je Jedini i Pravi Bog. Isusove riječi: “Idi pa i ti čini tako!” zapravo su jedini i pravi put do vratiju Vječnoga Života! Želimo li živjeti punim plućima radost blagoslova, pozvani smo činiti jedino tako kako nam je Isus pokazao!
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, neka vas, sve vaše obitelji, prijatelje i poznanike, blagoslovi i čuva Trojedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti i po Prečistim rukama Marijinim usmjeruje vaše korake prema istinskoj radosti i potpunom ostvarenju!
Drage braćo i sestre u uskrslom Kristu, u ovim ljetnim danima rado mislimo na more i potrebno osvježenje koje bi nam more i ljetni povjetarac mogli pružiti. Slušajući ovaj evanđeoski odlomak, uz mnoge druge, uvijek me iznova i na jedinstven način dotakne svaka Isusova inicijativa. Bile one velike ili one “male”, uvijek nose i donose veliku radost i svjetlo na našem životnom putu. Promatramo Isusa kako jednostavno ulazi u neku lađu i za Njim polaze Njegovi učenici. Sveti Matej u ovom odlomku ne ističe ništa posebno kako bi predstavio tu cijelu situaciju. Ne govori o tome čija bi to i kakva lađa bila, već jednostavno piše da je Isus ušao u tu lađu i kad je u nju ušao, za Njim su pošli Njegovi učenici. U toj Isusovoj želji i namjeri jednostavno su ga pratili i Njegovi učenici. Lijepo je misliti na to kako Ga učenici slijede. Možda se jedva dočekali da se nešto događa u njihovim životima i sigurno su mogli predpostaviti da gdje je Isus tamo su “velika iznenađenja i događanja”. Pokazali su jednostavno spremnost da ih Isus malo “provoza” kroz more života, ostavivši iza sebe uobičajeno i ustaljeno tlo njihove svakodnevice.
Učenici zapravo nisu nimalo bili svjesni što ih je čekalo i što će ta mala “šetnjica” u njima probuditi, no jako je lijepo misliti na njihovu spremnost da pođu za Njim. U ovom slučaju s njihove strane nije bilo nikakve proračunljivosti, koja je u nekim sličnim situacijama itekako dolazila do izražaja; jednom ih je Isus morao prisiliti kako bi ušli u lađu (usp. Mt 14, 22); drugi put su Isusa upitali što će zauzvrat dobiti za to što su krenuli za njim (usp. Mt 19, 27). Njihove planove i želje pomutio je “žestok vihor na moru”, ali ne samo to: učenici su upali među valove koji su “prekrivali” njihovu lađu. U njima se sigurno pojavilo tisuću pitanja: “Kud baš sada? Zar nam se to moralo dogoditi?” I što je najgore u cijeloj toj situaciji od Isusa “nikakve koristi”. On je jednostavno spavao. Isus i usred takve bure i oluje, usred valovlja mora spava…
U Svetom Pismu često nailazimo na tekstove i poruke gdje se more uspoređuje sa životom. U tom smislu ovaj evanđeoski odlomak zadobiva sasvim drugačiju dimenziju i dubinu. Isus je prvi koji ulazi u lađu, da bi “plovio morem”. On se ne boji zakoračiti u život sa svime što on donosi. No, i njegovi učenici idu za njim! I oni naizgled nesmetano i bezbrižno ulaze u lađi njihove svakodnevice osnaženi Isusovom prisutnošću. Međutim, učenici su se našli u teškoj i nezavidnoj situaciji. Iako su išli za Isusom i našli su se u istoj lađi, njihova stanja i stavovi bili su malo drukčiji od onih Isusovih. Svjesni životne opasnosti u kojoj su se našli, učenici pristupaju Isusu i bude ga moleći: “Gospodine, spasi, pogibosmo!”
Draga sestro, dragi brate, jesi li zamjetio Isusa kako ulazi u lađu tvog života, u tvoje srce? Jesi li možda vidio Isusa kako je jednom prilikom došao u lađu tvoje obitelji, tvoje vjerničke zajednice, radnog mjesta? Ili si možda sam preuzeo inicijativu zaplovivši morem svojih snova, želja i planova? Ovo je jako važno pitanje koje si trebamo postaviti, osobito prije svih važnih životnih odluka, susreta i planova. Zaploviti morem života bez Isusa znači staviti na kocku svoj cijeli život bez ikakvog mudrog i sigurnog pokrića! To je velika opasnost za tebe, sve koje voliš i kojima je stalo do tebe! Uvijek je i nadasve važno da i mi, poput Isusovih učenika, pođemo za Njim! Pozvani smo uvijek ići za Njim, ali nikako ispred Njega!
Tako nas često Isus iznenadi! Mislili smo da će na “konkretan i osjetljiv” način biti i ploviti s nama. Možda smo Mu čak u “velikom povjerenju” htjeli i povjeriti kormila našega života, a kad ono, On zaspao i spava… Možda se i u nama u sličnim situacijama i očekivanjima probudio osjećaj prevarenosti, razočaranja, izigranosti…
Mnogi se danas nalaze u tami vjere, izgubljenosti, ljutnji prema Bogu jer im ne ide onako kako su si to zamislili ili kako su očekivali. Planirali su po svojim, ljudskim kriterijima i logikama. Međutim, Bog jest Bog! On uvijek djeluje kao Bog, ali i kao čovjek! On je uvijek prisutan kao Bog, ali i kao čovjek! Bog uvijek nadilazi sva naša očekivanja, mogućnosti, planove i želje, ali ne da bi ih uništio ili zanemario, već da ih u još boljem svjetlu i blagoslovu zaodjene! Lijepo je misliti o tome kako su učenici pristupili Isusu da bi ga probudili! Pristupiti Isusu znači upoznati vlastite granice i opet dati sebi priliku za nova i dublja iznenađenja! Mnogi Isusovi učenici, kršćani pa i posvećeni, mogu pomisliti da je dovoljno to što su pošli za Isusom i da su jednostavno na tom koraku ostali. Takvi ljudi ostali su u lađi boreći se sami sa žestokim vjetrovima i valovima mora. Oni kao da su zaboravili Onoga za kim su pošli već se uzdaju u vlastite snage te iscrpljeni do krajnjih granica ne vide više izlaza iz svojih muka, tjeskoba i nemira. Isusovi su učenici, međutim, oni koji iskreno i velikodušno žive svoje zajedništvo s Njim ne zanemarujući okolnosti u kojima se nalaze, znaju svoju put do Isusa. Iako su svjesni da će ih Isusova riječ na novi način iznenaditi, dodatno “uznemiriti”, oni se ne boje Njemu pristupiti i moliti ga za pomoć!
Pristupiti Isusu i probuditi Ga znači napraviti duboke korake u vlastitom srcu i početi molitvom vapiti za riješenjem u tvom životu! Okreni se Isusu! Nemoj toliko gledati i mjeriti valove mora i brinuti se za oštrinu vjetra. Tvoja je prva zadaća probuditi Isusa koji možda još uvijek spava u lađi tvoga srca, tvojih uspomena, tvojih prijašnjih i neispunjenih odluka… Pozvan si probuditi Isusa u tvojoj obitelji, tvojoj zajednici ili na radnom mjestu! Znaš da Isus spava u tvojoj životnoj stvarnosti, znaš gdje se On nalazi i zato kreni k Njemu i započet će nešto veliko i lijepo!
Učenici govore: “Gospodine, spasi, pogibosno!” Oni mole svoga Gospodina koji ih jedini može spasiti! Nitko te u moru tvojih malih i velikih previranja ne može spasiti! Sigurno ima ljudi koji su ti blizu i koji te vole, ali spasiti te može jedino Gospodin Isus! Dođe trenutak u životu svakog čovjeka kad jednostavno shvati da je pred životnom – vječnom opasnosti! To je trenutak iskustva “konačnih stvarnosti i istina”. U takvim trenucima niti jedan čovjek ili situacija te može izvući iz “žestokog vjetra i velikih valova”! To je trenutak i situacija kad se nađeš u goloj dimenziji svoje ljudske krhke naravi i nemoći pred silinom vjetra tvoje vremenitosti i dubine mora nepregledne tame boli i patnje koja ti oduzima sve moći i sposobnosti te pred sobom vidiš jedino – pogibao i smrt! To je trenutak tvoje savršene istine koja viče da bude zaodjenuta bezuvjetnim i savršenim milosrđem koje jedino može otvoriti vrata života i punine novosti!
Dragi brate, draga sestro, trenutak je kad smo svi pozvani iz dubine srca zavapiti, za sebe ili svoje bližnje: “Gospodine, spasi, pogibosmo!” Onda će Isus probuđen progovoriti: “Što ste plašljivi, malovjerni?” To je trenutak velikog svjetla! To je trenutak kad se Isusov pogled očituje kao savršeno Sunce pravednosti! Zašto se bojiš? To je pitanje koje objavljuje sve! U Isusovoj blizini nema mjesta strahu! I dok se nama čini da Isus spava, On živi duboko zajedništvo sa svojim Ocem u silini Duha ljubavi. Iako je na lađi naše Crkve i naših života, On je u dubokoj povezanosti s Ocem siguran i obgrljen Njegovom slavom kojom prožima čitav svemir. Malovjernost u čovjeku budi strah, nesigunost, tamu i zabludu! I učenici su bili na putu sazrijevanja u vjeri! Poći za Isusov znači dopustiti Mu da nas uvede u Očevu sigurnost u kojoj vlada svime i sve pokreće. Imati živu vjeru znači znati s Isusom prolaziti i najdublja iskustva tame, boli, napuštenosti, osude i progone! Neminovni su valovi mora i silni vjetrovi. Ljudi koji bi htjeli izbjeći valove i vjetrove nisu dorasli u životu. Isus nas uči na koji način prolaziti kroz takva iskustva u punoj vjeri, stabilnoj vjeri!
Kako su samo divne Isusove geste koje sv. Matej ističe: “(Isus) tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha”. Isus poučava, ali i čini! Nakon što pitanjem Isus objavljuje njihovo stanje i osvjetljuje izvor njihovom strahu, On ustaje! To je ključna riječ! Isus ustaje, uskrišava i pobjeđuje! Običan čovjek, njegovo bogatstvo, sposobnosti i planovi nisu u stanju smiriti vjetar i more! Jedino Isus ima vlast zapovijediti svim tim silama koje čovjeka, njegove učenike, stavlja u smrtnoj opasnosti! Isus je pobjedio smrt, pobjedio je svaku buru i oluju! I kruna ovog evanđeoskog odlomka ocrtava se u riječima: nasta velika utiha! Nastao je veliki mir, veliki shalom! Isus daje veliki blagoslov! Njegova pobjeda, Njegovo uskrsnuće, čitavom svijetu, meni i tebi dragi brate i draga sestro, donio je veliku utihu, veliki mir i s time i veliku radost, široka prostranstva i veliku slobodu!
Čovjek današnjice, sve će se više trebat suočavati sa “velikom utihom” koja tako lijepo, skoro “neprimjetno” ispunja Crkvu i svijet! Svaki se čovjek treba naviknuti na “veliku utihu” koja je plod Isusove prijetnje vjetrovima! Mnogi se ljudi dana “zaljubili” u velike valove i vjetrove te nesvjesno dopuštaju da ih odvedu u daleka prostranstva tame ili strovale u dubine muka i tjeskoba, depresije i zablude. Međutim, Isus jedini ima vlast donijeti veliku utihu!
Otvorimo se silini Isusova Duha koji prožima sve što jest! Isus nam daruje sve novo po svojem Duhu kako bi osnaženi Njime mogli ploviti morima života i svim događanjima!
Dragi brate, draga sestro, ne boj se krenuti sa Isusom! Ne boj se otvoriti se veličini Njegova poziva kojim te želi odvesti u široka prostranstva slobode, radosti, i istinske ljubavi! Strah guši ljubav u čovjekovu srcu i paralizira ga! Isus je uvijek s tobom i u tvom srcu!
Probudi ga molitvom i ljubavlju, a On će ustati i umiriti sve protivštine tvoga života!
Neka tebe, sve osobe koje nosiš u svom srcu i s kojima se susrećeš i ploviš morem života, po Marijinim Prečistim rukama, blagoslovi i čuva Trojedini Bog Otac, Sin i Duh Sveti! Amen
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, govori se i puno piše o molitvi. Dok je za nas kršćane molitva sastavni dio svakodnevnog života, za mnoge je ljude, nažalost, samo muka i nelagoda, odnosno gubljenje vremena. Međutim, molitva je jedinstvena prilika i mogućnost istinskoga čovjekova ostvarenja u odnosu prema Bogu, prema sebi i ljudima kojima je okružen. Svaka istinska molitva, ustvari, čovjeka oplemenjuje i preobražava uvodeći ga u ono temeljno životno stanje u kojemu može živjeti najuzvišenije vlastito dostojanstvo i slobodu kao slika i prilika Božja. Molitva čovjeka oslobađa, iscjeljuje, pročišćuje od svih nataloženih slojeva tjeskobe, nemira, tame, a jednako tako u molitvi čovjek ozdravlja od svih rana, oslobađa se boli i nemira što mu ih svakodnevni život jednostavno nameće na leđa.
Zbog toga molitva nije nešto što se mora obaviti! Postoje različiti oblici molitve. U našoj Duhovnoj Obitelji, osobito unutar biblijsko molitvene zajednice “Bog je ljubav”, prihvatili smo Božju ponudu kao milost našega hoda na putu svetosti i ozdravljenja. Ta se milost prepoznaje i živi u dinamici našega redovitog okupljanja kušajući ljepotu koraka koji nas uče kako na najjednostavniji i najbrži način pristupiti Bogu Ocu koji nas čeka raširenih ruku da bi nas obdario nebrojenim milostima i darovima. Upravo naš dobri Otac na konkretan način želi čuti sve naše potrebe i želje kako bi nas dotaknuo svojom milošću, učinio sretnima i ostvarenima da bi na taj način pronosili i odražavali kulturu Neba, Božjega kraljevstva u sve stvarnosti naših života.
Da bi naša molitva bila plodonosna, kreativna, živa i uslišana pozvani smo napraviti 5 temeljnih koraka, a to su:
1. Odreknuće od grijeha i svega onoga što Zli nameće u čovjekovu srcu
2. Predanje problema i poteškoća Bogu, u Njegove velike i Očinske ruke
3. Molitva/Prošnja
4. Zahvaljivanje i slavljenje
5. Blagoslivljanje
Dok promatramo ove dinamične korake, u njima prepoznajemo i jedan put našeg oplemenjivanja, sazrijevanja u odnosu prema Bogu i bližnjima. Na jednostavan i dubok način usvajamo “bon-ton” istinskog duhovnog života i kušamo Božje djelovanje u nama i oko nas. Nažalost, mnogi kršćani poznaju samo jednu vrstu molitve, a to je prošnja! Takvi se ljudi vječno u sebi osjećaju prosjacima, siromasima, uvijek nešto trebaju i ne znaju iskoračiti naprijed kako bi prepoznali sve ono što im je zapravo Bog već uslišao i darovao. Za takve ljude ne postoji molitva zahvaljivanja ili slavljenja, međutim, čovjek – vjernik koji želi istinski uspostaviti živi odnos s Bogom treba se u vjeri otvoriti unaprijed darovanoj Božjoj milosti kod krštenja kako bi uživao sigurnost i ljepotu svog životnog stava pred pred Bogom koji je njegov istinski Otac.
Zakoračimo ukratko u tu dinamiku 5 duhovnih koraka koji su svima nama potrebni da bi u radosti srca prepoznavali ljepote Božjeg srca i sve obrise Njegova milosrdnoga Lica kadgod mu se približimo…
Svaki je čovjek stvoren iz ljubavi Božje i u sebi nosi poziv da ljubi jer je upravo istinska ljubav čovjekovo temeljno ostvarenje. Grijehom čovjek biva ranjen jer ne prepoznaje taj temeljni izvor u Bogu i narušava sebe, okrećući se surogatima ljubavi. Takav se čovjek zaustavlja na putu i ne može rasti, razvijati se u vlastitom dostojanstvu na svim razinama života. Takvo stanje u njemu stvara otuđenost od Boga i od bližnjih, a sebe ne uspijeva prihvatiti i poštivati na ispravan način. Da bi to mogao, treba se otrgnuti od grijeha jer grijeh u njemu rađa dinamiku smrti, sebičnosti i tame. Stoga je potrebno otvoriti se milosti pokajanja, koju jedino može primiti od Gospodina koji ga očekuje kao svoga sina i svoju kćer. Milost pokajanja i molitva za oproštenje je prvi znak otvaranja djelovanju Božje svjetlosti koja nam pomaže uvidjeti naše realno stanje i ono što je grijeh; bilo teški-smrtni, bilo oni laki. Kad Božja svijetlost dođe u čovjekovo srce, tek onda čovjek uviđa svoju vrijednost i počinje voljeti sebe, odnosno pokreće se iznutra kako bi uklonio sa sebe sve prepreke koje ga spriječavaju otvaranju Božjim doticajima. On tada počinje razumijevati dinamiku otvaranja Bogu i uči primati sve ono što mu Otac želi darovati za njegovu radost i istinsko ostvarenje. Stoga je uvijek dobro, kad god pristupamo pred Lice Božje, istinski se pokajati i zamoliti oproštenje od Boga. To je stav u kojem u Duhu Svetom molimo oproštenje i za one situacije u kojima smo povrijedili naše bližnje, te na kraju primamo snagu Kristova milosrđa da bi mogli oprostiti i samima sebi za učinjene promašaje i grijehe. Mnogi ljudi ranjeni vlastitim grijesima koji su u njima prouzročili stav oholosti, nisu u stanju prihvatiti uzvišeno Božje milosrđe misleći da je njihov grijeh puno veći od Božjeg milosrđa. To je velika zamka zloga koja zaustavlja rijeku Božje milosti da se razlije u život vjernika. Molitva pokajanja i primanje Božjeg oproštenja prvi je korak i preduvjet za slobodno Božje djelovanje u životu čovjeka. Zato je i krepost poniznosti temeljna krepost nakon poslušnosti kojom se odlučujemo pristupiti Bogu koji jedini može usmjeriti naše korake prema novom, blagoslovljenom i ostvarenom životu. Zamoliti od Boga oproštenje, oprostiti drugima i zatražiti oprost od drugih, ali oprostiti i sebi prvi je korak prema istinskoj slobodi i sposobnosti primanja Božjih milosti. To je prva dimenzija molitve, i ona je molitva pokajanja!
Jednom oslobođeni težina grijeha u sebi osjećamo puno više slobodnog prostora bilo u našim mislima, bilo u riječima i odlukama. Budući da mnogi ljudi s teškoćom razlikuju grijeh od životnih problema i poteškoća, zbog toga nisu ni u stanju posegnuti za pravim sredstvima milosti koji bi im pomogli riješiti određene konflikte, nemoći i zatvorenosti. Grijeh je stvarnost koja nas dijeli od Boga, ali on nas dijeli i jedne od drugih i na kraju narušava našu cjelovitost koja je sačinjena od duha, duše i tijela. Narušenom cjelovitošću čovjek ne može živjeti istinsku sreću i vlastito ostvarenje na što ga Gospodin zove nudeći mu sva potrebna sredstva da to i ostvari. Grijeha se možemo riješiti jedino sakramentom Svete ispovijedi sa prethodnim iskrenim pokajanjem i dostojno učinjenom pokorom. Problema se, međutim, možemo riješiti molitvom predanja i povjeravanja u Božje ruke. To je drugi korak na našem putu prave molitve. Često puta nam se čini kako mnoge probleme ne možemo sami od sebe riješiti. I to je istina! Međutim, ako ih povjerimo Bogu, oni tada izgube na težini! Kad ih s vjerom jednostavno izručimo u Božju svemoć, onda se naš nebeski Otac pobrine olakšati nam te terete dajući nam snagu i mudrost da ih riješavamo. On to čini i šaljući nam svoje poslanike preko kojih nam pomaže i onda kad najmanje očekujemo ili se nadamo. Bog nas nikada ne ostavlja samima! On ima bezbroj načina kako riješiti naše probleme. Osim što je On uvijek s nama i nadahnjuje nas neprestano svojim Duhom kojeg nam je dao da bi znali što nam je činiti, On nas pohađa i po našim bližnjima. Kad u dinamici povjerenja naučimo predavati i povjeravati Bogu svoje brige i poteškoće tada zakoračujemo drugi korak u molitvu predanja i povjerenja. Tim korakom učimo više moliti srcem. Na taj se način naša srca dublje ukorijenjuju u Božju sigurnost i zaštitu; dan za danom iz naših srdaca iščezava strah i tjeskoba i naš se pogled duha čisti te jasnije prepoznajemo izlaz iz naših nemira, poteškoća i začarenih krugova. Jednostavno se više oslanjamo na Boga i Njegovo moćno vodstvo i vremenite brige više nemaju toliku moć nad našim mislima, osjećajima i odlukama. Nakon dobro učvršćenih koraka pokajanja i predanja, prostori našega srca i duha su postali puno slobodniji za treći korak a to je molitva.
Tek nakon dobro uvježbana prva dva koraka započinjemo ispravno moliti! Za taj su korak sveti Oci govori da je disanje duše. Molitva je u pravom smislu disanje našeg života u Božjoj blizini. Molitvu trebamo prihvatiti punim plućima kao duboku potrebu za čistim zrakom, odnosno za osvježenjem u Duhu Svetom kojeg možemo primiti samo u slobodi srca. Jedino “disanjem” u Duhu Svetome možemo primiti Očev dah koji je punina blagoslova, istinske radosti i izvor svih milosti i darova. U iskrenoj molitvi mi Bogu izručamo sve naše potrebe, a On nam zauzvrat daje sve ono za čime čeznemo. Isus nam daje neograničenu sigurnost u Evanđelju: “A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!”
Bog nam daje uvijek i samo ono što je dobro za nas! Ako smatramo da nam je nešto istinski potrebno, Bog nam sigurno upravo to daje, a ne nešto drugo i loše! Ako ga moliš ribu ili jaje, on će ti to dati, a ne zmiju ili štipavca! Koliki danas kršćani nemaju pravi sliku o Bogu kao svome Ocu! Prigovaraju mu za ono što im nedostaje u životu ili za ono što su im ljudi napravili. Često misle da ih je Bog odbacio i da ih ne ljubi pa čak Bogu pripisuju ono što je sam Sotona uspio narušiti u njihovim životima. Isus nam tvrdi i daje svjetlo: “Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!” Isus kaže: koliko će više…!
Bog nadilazi sve i svakoga u darivanju! A što to Bog daje? Bolje rečeno: Koga to Bog daruje? Mi često i skoro uvijek NEŠTO tražimo!!! A Bog nam u svojoj ljubavi NEKOGA DARUJE! On nam zapravo daruje Duha Svetog, izvor svih darova i blagoslova! Duh Sveti je sam Darivatelj svih darova! Istinskim koracima mi učimo bolje raspoznavati vrijednosti u svom životu. Sotona je onaj koji čovjekov um, njegovo srce zatvara kako bi u “magli” zapostavio ono veće, a prionuo uz ono manje. I zbog toga njegovo srce ne može biti ispunjeno i sretno, a njegov život biva neostvaren. Molitva je disanje u Božjemu kraljevstvu, već ovdje! Molitvom napuštamo stari svijet; svijet siromaštva, ranjivosti, zarobljenosti i otuđenosti, a ulazimo u neposredan odnos sa Onim koji je Život i u Duhu Svetom prepoznajemo svog Oca koji nas ljubi, prati u svemu i svime blagoslivlje! Zato Isus kad uči svoje učenike moliti, najprije im otvara vrata života govoreći im: “Kad molite govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!” I na drugom mjestu reče: “Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će vam se nadodati” Pozvani smo tražiti, moliti za ono što je važnije, a onda se sve drugo složi u životu!
Čovjek koji je primio uslišanje od Gospodina osjeća blagodati u svome životu. Takav je čovjek doživio milost Božju, zraku Onoga koji je izvor svakoga dobra. Nemoguće je čovjeku ostati ravnodušnim nakon doticaja Nebeskoga Oca, odnosno nakon što je primio određene milosti od Boga, a koju mu nitko drugi nije mogao pružiti. U takvom stanju, čovjek doživljava potrebu zahvaliti Bogu! Korak zahvaljivanja je korak velikog svjetla! Samo onaj čovjek koji je postao svjestan da mu je Gospodin udijelio neku milost i doživio Njegov doticaj u stanju je zahvaljivati u velikoj radosti. Stoga četvrti korak na putu svetosti i ozdravljenja jest korak koji treba osobito ispuniti ljudsko srce. Čovjek koji zahvaljuje jednostavno razveseljuje Očevo srce! Isus nam govori o molitvi Ocu! Jedinstveni i neponovljivi Učitelj molitve, Isus, ne govori o nekakvom biću, nekakvom Gospodaru ili Sucu kojem se treba moliti. Da je tako, nitko se ne bi usudio približiti Mu se, a kamoli nešto od Njega moliti. Kad nas Isus uči moliti onda nam kaže da ga zovemo svojim Ocem. To znači da ga iskusimo kao Onoga koji se brine za sve naše potrebe i želje kako bi i doživjeli Njegov očinski zagrljaj! Kako se samo osjećaju oni roditelji koji su učinili sve za svoje dijete, a ono nikad nije osjetilo potrebu zahvaliti im za učinjeno dobro. To bi značilo da takvo dijete ne prepoznaje ono što njegovi roditelji neprestano čine za njega! To je velika tama! Stoga, zahvaliti Bogu znači dopustiti svome biću da započne jednu pjesmu kliktanja koja jedina ima moć otvoriti oči srca i duše kako bi mogle prepoznali ono što je Gospodin u nama i po nama učinio. Dobro je prisjetiti se evanđeoskog odlomka o ozdravljenim gubavcima. Svi su se oni na Isusovu riječ putem očistili. Ali je samo jedan “vidio da je očišćen”. I što je napravio? On se jednostavno vratio s puta k Isusu slaveći i zahvaljujući Gospodinu. I upravo se tada događa nešto čudesno. U tom susretu radosti i zahvaljivanju on je dobio potvrdu – pečat i da je spašen! Ne samo da je dobio ozdravljenje i očišćenje od svoje gube, zla; on je bio spašen! Iskusivši takav Isusov pogled na svoj život, on je spasenjem primio i poslanje! Njega Isus šalje: “Idi vjera te tvoja spasila!” Samo onaj čovjek koji je zahvaljivanjem progledao, može pronositi radost spasenja i plodove istinskog susreta s Gospodinom. Samo takav čovjek neće sebi pripisivati zasluge za dobro učinjeno drugima nego će se dubokim zahvaljivanjem uvijek obraćati Onome koji je izvor svih dobara!
Drage braćo i sestre, zahvaljujmo Gospodinu za sva dobra koja nam je udijelo! Zahvaljujmo Mu i za one najsitnije blagodati svakodnevnog života: za zrak, sunce, pjev ptica, za Objavu u evanđeljima što nam je dao, za naše bližnje, za hranu, piće, za prijateljstva, za sve ljude koji nas vole i poštuju, kao i za one koji nas ne razumiju i progone. Uvijek i u svemu zahvaljujmo Bogu jer će se na taj način razlijevati Duh Sveti na oči našega duha te ćemo jasno prepoznavati silna Božja djela. Nemojmo predavati Bogu svoje probleme i poteškoće i iznova vraćati u svoja srca, u svoje misli ono što smo već predali Gospodinu. Bog nas ozbiljno shvaća! Zato nam i govori: “Pazite kako molite”. Jednako tako, nemojmo se vječito osjećati prosjacima i siromasima pred tako bogatim Ocem. Na neki način takav Ga stav vrijeđa jer On jedva čeka da razlije svoje darove i ispuni nas svojim milostima! Budimo otvoreni u našim srcima kako bi disali slobodom Duha Svetoga u svim situacijama svagdašnjih odluka i želja.
Na takvom putu istinske i plodonosne molitve stižemo do petoga koraka, a to je blagoslivljanje! Molitva blagoslivljanja je krunidbena i vrhunska molitva. Ako je čovjek doživio da mu je Gospodin darovao živu vodu – Duha Svetog, onda takav čovjek ne može doživljavati u sebi pustinju, samoću, besplodnost. Molitva blagoslivljanja je takoreći “normalan” slijed jednoga hoda u molitvi koji nam otvara brane Božjega blagoslova i djelovanja. Čovjek koji je stigao do Izvora Božjega srca i iz Njega se napio životvorne snage Predragocijene Krvi i svježine Žive vode Duha Očeva, on jednostavno kuša ljepotu nebeskoga obilja. Blagoslivljanje je izraz neprestanog Božjeg djelovanja u čovjekovu srcu i životu! Ovo je poslanje koje smo primili od Gospodina: Blagoslivljajte! To znači, da smo od Gospodina već primili sve milosti i snagu Duha Svetog da bi dobro i uspješno izvršili svoje poslanje u svijetu! Otvoreno srce, ispunjeno prisutnošću Duha Svetoga lako se prepoznaje! Svježina djelovanja Duha Svetoga u srcu takvog čovjeka se vidi i prepoznaje u njegovim očima, čuje se u njegovim riječima, baštini se u njegovim djelima! U dinamici ovih pet koraka, Božja nas mudrost poučuje i rasvjetljuje na putu života. Štoviše, Božja nas mudrost obasjava nutarnjom sigurnošću i daje nam prepoznati bilo ljude, bilo životni ambijent u kojem se nađemo. Bog je uvijek s nama i ta Njegova prisutnost jest očitovanje blagoslova u sva područja našega života.
Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, molitva je poput filtera koji nam pomaže u “pročišćavanju” bilo naših stavova, želja i potreba, ali i svega onoga što nam dolazi po našim bližnjima ili ljudima koje susrećemo. Molitva nas uvodi u živu dinamiku Božjeg djelovanja u svemu što jesmo i što želimo stvarati snagom Njegove milosti. Odvažimo se moliti kroz ovaj jednostavan i djelotvoran hod u pet koraka! Naučimo prepoznavati i vrednovati vlastite korake na tom putu, ali i sva Božja pohođenja u našem životu! Na taj ćemo naćin postati Božji prijatelji, Njegovi miljenici kojima će i u “snu davati” svoje blagoslove. Toliko je dobar Gospodin da nam ne daje svoje milosti i blagoslove samo po danu, kad ih svjesno očekujemo od Njega, već i onda kad toga nismo svjesni. Te se milosti itekako ukorijenjuju u naše živote donoseći obilan rod. U tom duhu Isus nam svojim riječima ulijeva sigurnost, otvara vrata Očevom uslišanju po kojemu primamo sve što nam je potrebno: “I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.”
Nemojmo se bojati pristupiti našem Bogu Ocu koji je prepun darova i milosti. Ne dopustimo da nas duh lijenosti i obmane zaustavi na tom putu uvjeravajući nas kako je molitva nepotrebna, kako je to gubljenje vremena. Molitvom se otkupljuje vrijeme i obasjava budućnost Božjim blagoslovom i naklonošću. Molitvom sve ide brže i zdravije jer svoje živote i situacije otvaramo djelovanju milosti Onoga koji je Svemoguć, ali je ujedno i naš Otac koji ima moć mijenati tijek vremena, bolje oblikovati stvari u svijetu i u našim životima negoli kako bi to mi htjeli i željeli.
Neka vas drage sestre i braćo obilno blagoslovi duhom molitve Trojedini Bog Otac, Sin i Duh Sveti, i po Marijinim Prečistim rukama izlije obilje svojih milosti i darova!
Draga braćo i sestre u Uskrslom Kristu!
Mi kršćani vjerujemo u Isusa koji je nas spasio svojom smrću i uskrsnućem. Prvotnim i uzvišenim darom krštenja ucijepljeni smo u Isusovu smrt i pobjedu po tajni Njegova Uskrsnuća. Na taj smo način zaodjenuti neizmjernim svjetlom i snagom vjere kojom možemo pobijediti duh ovog svijeta (usp.1 Iv 5,4) po imenu Isusovom i djelovanjem Njegova Duha. U toj snazi vjere i opravdanog ponosa, živimo i slavimo Isusovo uskrsnuće iz kojeg proizlazi i naše uskrsnuće, pobjeda nad svakim zlom i prokletstvom te nam je otvoren put prema vječnom životu. Upravo nam Uskrs i uskrsno vrijeme donosi neizmjernu pokretljivost koja nas izvlači iz svih naših “ukopanosti”, učmalosti. Svjetlo Uskrsa iznutra nas pokreće na određene geste koje ostavljaju duboke tragove ne samo u našim životima i odlukama, već i u ljudima koje susrećemo i s kojim dijelimo život.
Odmah nakon svetkovine Uskrsa slušamo Božju riječ koju nam prenosi sveti Matej razotkrivajući nam scenu neizmjerne radosti i snagu apsolutne Novosti koja proizlazi iz Isusove pobjede nad smrću. Evanđelist, naime, izvještava kako “žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima”.
Draga braćo i sestre u Uskrslom Kristu, žene iz evanđelja nakon Isusova pokopa imale su potrebu doći do Njegova groba i to ne samo radi običaja ili radi toga kako bi se ljudima pokazale, već prije svega iz razloga što im je Isus nedostajao. Prema izvještajima u evanđeljima, žene su uvijek imale jedinstvenu ulogu i mjesto u Isusovom životu i životu apostola i prve Crkve. One su slijedile Isusa i slušale Njegovu riječ; bile su uz Isusa i apostole i posluživale ih, ustrajale su do konca križnog puta, do Golgote. Žene su bile posebne svjedokinje cijelog križnog puta i raspeća, smrti. Dok su Isusa napustili Njegovi učenici koji su se, izuzev Ivana, bojeći se za svoj život razbježali, one su ostale vjerne do kraja. Iako je Isus umro i bio pokopan, htjele su Mu biti blizu, uz Njegov grob kako bi prizvale u pamet Njegove riječi te oživljavale događaje i doživljaje dok su išle za Njim… Međutim, toga dana, stigavši na grob, nailaze na nešto neočekivano – kamen s groba bio je odvaljen i Isusa nisu našle!
Sveti Matej razotkriva veliku tajnu tih mudrih evanđeoskih žena: “otiđoše žurno s groba.” Ovo žurno ima preuzvišeno i duboko značenje u biblijskom smislu i veliko je svjetlo za naš život. Ta je riječ duboko utkana u cijeli proces oslobađanja izraelskog naroda od egipatskog ropstva. Oni su, naime, one pashalne – oslobađajuće noći, trebali žurno blagovati pashu oslobođenja (usp. Izl 12, 1-8.11-14) Nadalje, Zakej je trebao žurno sići sa smokve svojih trenutačnih i površnih životnih riješenja. Marija, nakon što je primila najradosniju Vijest utjelovljenja Sina Božjeg, pohitjela je svojoj rođakinji (usp. Lk 1, 39). Ali i Bog ne odgađa uslišanje svojih sinova i kćeri kad Ga zamole – On ustaje i to čini žurno da bi obranio svoju djecu kao pravedan sudac (usp. Lk 8. 7-8).
Uskrs je slavlje bezuvjetne Božje milosti i uspostave novog vremena, proslavljene stvarnosti koja nas iznutra poziva i potiče da žurno odemo sa svojih grobova, s naših “ostarjelosti” i ukopanosti. Otići žurno s groba znači dopustiti uskrslom Kristu da te povede u istinske stvarnosti novog života, do savršene radosti, potpune novosti i tvog ostvarenja. Isus je svojim uskrsnućem u svijetu i svemiru uspostavio novo ustrojstvo i novu zakonitost. U sve što jest, utisnuo je pečat pobjede i proslave. Isus je svojim uskrsnućem uspostavio novi, drugačiji i konačni sustav svega što u vremenitosti jeste i što je protegnuto prema vječnosti! Međutim, toliki se ljudi, nažalost, vežu uz vlastitu prošlost, probleme, uz svoje grobove ili grobove onih koji su ih napustili i otišli s ovog svijeta. Mnogi ljudi današnjice upravo radi toga u velikoj su zamci vlastite ranjenosti, sebičnosti i “staroga svijeta”. Suvremena napast zloga sastoji se u dvostrukoj laži koju Zli svakodnevno nameće svim ljudima.
Naime, dok s jedne strane želi u čovjeku zamagliti um kako ne bi mislio o prolaznosti svoga života na tom svijetu i o neminovnom tijeku trajanja ljudskog života koji je usmjeren prema vlastitom iskustvu smrti, odnosno kako je jednostavno usmjeren prema konačnim i vječnim stanjima. S druge strane Sotona čovjeka na krivi način želi okrenuti prema smrti, grobu uvjeravajući ga kako je to njegovo zadnje utočište, odnosno da nakon smrti više nema nikakvog stanja i života. Mnogi ljudi današnjice padaju u te zamke, usmjeravajući snage i inteligenciju da bi bi iz svojih mjesta i gradova uklonili groblja i sve što ih podsjeća na konac života iz njihova videokruga kako ih ne bi podsjećala na ono što ga ih čeka i da će zapravo jednog dana njihov život završiti na tom svijetu. Opet, druga vrsta ljudi uređuje grobna počivališta na takav način kao da će njihova tijela trajno ostati na tom mjestu i da nikad neće “ustati” iz takvih “carskih položaja”.
Drage sestre i draga, pozvani smo dopustiti da nas evanđeoska riječ rasvjetli kako bi na ispravan način vrednovali naše živote, naše vrijeme i sposobnosti te ne gubiti život na ono što ne ispunja i ostvaruje Božji plan u nama i po nama.
Naime, žene žurno odlaze s groba jer ne žele oplakivati ni Isusovu, niti svoju prošlost! One, u mudrosti Duha Kristova, odlaze od groba žurno i to sa strahom i velikom radošću! Prazan grob u njima je pobudio ova dva osjećaja koja se u prvi mah čine oprečnima. Zanimljivo je da je njima prazan grob bio poticaj na strah, ali i na radost. One su u tom prizoru već nazirale Božje očitovanje koje je pobudilo strah jer su bile na mjestu gdje je Božji prst bio ona djelu. Još je čudniji osjećaj radosti na takvom jednom mjestu! Obuzela ih je radost jer su srcem i duhom promatrali prazan grob koji je zasigurno u njima probudio sjećanje na Isusove riječi vezane uz Njegovu smrt ali i uskrsnuće. Sva njihova zatečenost kod prizora praznog groba stopila se u osjećaj straha i velike radosti! Naime, gdje se Bog očituje, draga sestro, dragi brate, i ti su osjećaji uvijek prisutni: strah i radost, odnosno strah i mir! Božje djelovanje u životu čovjeka pobuđuje strah budući da On nadilazi sve njegove mogućnosti, očekivanja i planove. Bog jest Bog! On je slobodan djelovati kada hoće i bira načine kojima se želi očitovati i objaviti. Čovjek nikada ne može potpuno proniknuti Božje planove i očitovanja, a još manje ih zaustaviti. Bog uvijek čovjeka iznenadi!
Žene su iskusile Božji doticaj i radi toga ne ostaju kod groba već otrčaše žurno Isusovim učenicima. Znaju svoj cilj i kamo trebaju doći, njihovo mjesto nije kod groba! One trebaju Isusove učenike, žele izvijestiti o onome što su vidjele i doživjele! I radi toga nema smisla gubiti vrijeme uz grob ili čekati. Međutim, dok su one imale cilj doći do Isusa makar “on bio mrtav”, s druge strane Bog je imao svoj plan – doći do njih! Mislile su biti u Njegovoj blizini uz grob, a Isus je imao drugačiji plan. Žene nisu mogle kod groba sresti Isusa kad On tamo nije bio. Upravo dok su se vraćale, na putu se događa nešto izvanredno! Možda su to najmanje očekivale, međutim, Isus im ide ususret i On ih prvi pozdravlja: “Zdravo!” Ovo je novost pobjede Božje! Bog uvijek ugodno iznenađuje! On čini uvijek bolje i više negoli što mi to želimo i možemo zamisliti! Na Isusov pozdrav žene čine vrlo znakovite i važne geste. U njima se krije sva dinamika našeg novog rođenja, nove budućnosti! Sveti Matej piše: “one polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone.” U tim riječima je cijeli naš hod, naše odrastanje i sazrijevanje na svim razinama života!
Žene su oduševljene poletjele k Isusu! Nakon tri dana teške tame, izgubljenosti, samoće, žalosti i odbačenosti one ponovno vide Isusa! Bez Njega njihov je život bio prazan i neispunjen. Nakon posjeta grobu jedino su mogli učiniti jest doći do Njegovih učenika i tu je završavao njihov pogled i njihova budućnost. Isus ih, međutim, iznenađuje jer Ga najprije trebaju susresti uskrslog! I taj susret u njima je probudio svu snagu, polet i oduševljenje! One hrle k Njemu i obujmljuju Mu noge! Vrlo je važna i duboka ova gesta tih žena. Nisu pale u zagrljaj ili učinile neke čudne, fanatične i površne geste, već su pohrlile obujmiti Isusove noge! Jednostavno, u tom trenutku htjele ga imati samo za sebe, biti i ostati u Njegovoj blizini.
Ova nas gesta podsjeća na mnoštvo evanđeoskih događaja i susreta: javna grešnica koja je Isusu prala noge, iskrenim je pokajanjem u Njegovoj blizini pronašla svoj život, svoj put i smisao. (usp. Lk 7, 36 – 8,3); Marija iz Betanje, spoznavši svoje mjesto uz Isusove noge, nije se htjela odvojiti od Njegovog nauka, ljepote i svjetla života (usp. Lk 10, 38-42). To su sve predivne geste ljubavi, pažnje i poštovanja. Zasigurno su te žene, pohitjevši Isusu, obujmile Njegove noge razmišljale da su konačno, nakon teške noći lutanja, ponovno pronašle svoj put! Kroz dane Isusove muke i pokopa bile su izgubljene, a jednako tako i velika većina Isusovih učenika. Čovjeku je najteže kad izgubi orijentir, smisao i svjetlo na svom životnom putu. One su jednostavno htjele obujmiti noge kako bi tom gestom Isusu mogle reći: Isuse, ti si naš jedini Put! Mi Isuse želimo slijediti samo Tvoje stope, Tvoju Riječ i Nauku! Kroz ove dane naš je život bio u tami, bez smisla i budućnosti! Želimo ostati Isuse trajno uz Tvoje noge, na Tvome putu, jer jedino Ti imaš Riječi života Vječnoga (usp. Iv 6, 68).
Ovo “pohitješe” bez odlaganja te obgrljivanje Isusovih nogu bio je put prema trećoj, savršenoj gesti: “ničice mu se poklone!” To je čovjekova punina! Pokloniti se Bogu znači prepoznati vlastito mjesto, ali nadasve prepoznati Onog od kojeg je sve i “vidjeti” Njegovu sveobuhvatnu moć i slavu. U trenutku kad se čovjek čitavim svojim bićem klanja, dopušta da ga Bog uzvisi do njegove punine. U trenutku ili stanju kad su žene započele istinski štovati Gospodina, za njih započinje nešto sasvim novo; započinje njihovo poslanje i istinska dinamika života.
Isus im, naime, govori: “Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!” Prvo što im Isus govori jest: “Ne bojte se!” Samo Bog može čovjeku ukloniti strah i tjeskobu te mu uliti mir i sigurnost! Umjesto valova straha, Bog ih zaodjeva plaštem ljubavi i mira i na taj im način ne samo nagoviješta dolazak Duha Svetog već im Ga u tom trenutku i daruje! “Ne boj te se!” U tim Isusovim riječima žene se nanovo rađaju! Dok su krenule s groba, u sebi su osjećale strah i veliku radost no u Isusovoj prisutnosti nestaje strah, a ostaje samo velika radost!
To je put! Pozvani smo susresti Isusa! Jedino u Njegovoj prisutnosti spremni smo svući sa sebe odjeću straha i nesigurnosti te primiti poslanje koje nam Gospodin povjerava. Isus ženama govori: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju!” To je velika riječ i poslanje! One su možda htjele ostati u tom iskustvu, osjetnom zajedništvu s Gospodinom slično kao što je Petar na Taboru uskliknuo: “Gospodine dobro nam je ovdje biti (Mt 17,4).” Vjerojatno su i one u tom trenutnom iskustvu posebne blizine s Isusom htjele reći: “Gospodine, Ti si samo naš. Dao si nam ovu jedinstvenu priliku da Te dotaknemo i da budemo do Tvojih nogu. Mi smo posebno izabrane i privilegirane. Imamo čast biti do Tvojih nogu i u Tvojoj blizini.”
Iako je sve to lijepo i uzvišeno Gospodin ih, nakon što ih je oslobodio svake skučenosti i zarobljenosti od njihovih strahova, šalje u poslanje. Zanimljivo je da dok su žene htjele ići Njegovim učenicima, Isus ih šalje Njegovoj braći! Time im je Uskrsli Isus htio reći da je On svoje učenike obgrlio svojom slavom i pobjedom te da su postali dio Njegove obitelji! Zagrlio ih je svojim proslavljenim Tijelom čineći ih svojom braćom. No, da bi oni svojim životom i svojim čitavim bićem mogli ući u dinamiku Njegova Uskrsa i pobjede te toga postali svjesni, trebaju se pokrenuti i učiniti određene korake! Žene su te koje će Isusovim učenicima pokazati svjetlo za njihov put upravo njegovim riječima: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju.” Budući da su se žene krenule “u akciju”, u hod, od svojih domova, preko iskustva praznoga groba do susreta s Gospodinom, one sada iskustveno mogu posvjedočiti i prenijeti Isusove riječi: Javite mojoj braći da pođu u Galileju!
I učenici trebaju napraviti svoj hod, svoj dio puta. Svatko od njih je trebao napustiti svoje mjesto, svoja uvjerenja i ukorjenjenosti te krenuti na put. Isus je odredio mjesto i način susreta sa svojim učenicima – braćom! Neće Ga vidjeti tamo gdje možda oni očekuju i traže! Ta i same su žene imale iskustvo da Ga nisu mogle naći kod groba, u grobu, nego putem…Ta sam im je Gospodin išao u susret! Tamo, na mjestu koje je Gospodin odredio, tamo će Ga vidjeti!
Draga sestro, dragi brate, Gospodin je i za tebe odredio mjesto gdje ćeš Ga vidjeti, sresti i doživjeti… Povjeruj u to i ne boj se! Iznutra se otvori i kreni na mjesto gdje te tvoj Spasitelj i Otkupitelj očekuje i gdje ti se želi objaviti! Otvori se ovoj uskrsnoj dinamici Božjeg očitovanja jer Isus te neće ostaviti u tvojoj žalosti, tjeskobi i nemiru. Žene iz Evanđelja su bile hrabre, nisu se zatvorile u praznim razgovorima, u kućama, običajima ili frustracijama i strahovima. One su, iako su znale da je Isus mrtav i pokopan, otišle na grob i tamo ih je čekalo predivno iskustvo! Našalost, osobno sam susreo priličan broj mladih, djece i odraslih koji su mi, na moj poticaj kako trebaju ići na nedjeljnu misu kako bi susreli živog Isusa u Njegovoj Riječi i primili Ga u Euharistiji, s mukom znali odgovoriti: “Pater, ali naše mise su kao da smo na sprovodu! Ništa se osobito ne čini da se mladima prilagodi, pristupi ili odrasli privuku…Ništa se ne događa, nema radosti, slavlja, nema iskustva vjere!”
Draga sestro, dragi brate u Uskrslom Kristu, što onda tek možemo reći za tolike prazne kapelice i crkve po mnogim našim mjestima i gradovima? U mnogim, nažalost, više nema niti stvarne prisutnosti Isusa u Tabernakulu. Mnogi su Tabernakuli prazni! Zbog čega? Upravo radi toga što čekamo da se nešto mimo nas pokrene! Možda u tvome mjestu, u tvojoj župi više nema Presvetog i čini ti se da je to poput Isusovog praznog groba! Idi Isusovim učenicima, idi i potraži one koji žele i trude se živjeti u svjetlu Evanđelja! Upravo ćeš na tom putu susresti živoga Gospodina koji će te poslati Njegovoj braći, onima s kojima je On sam usko povezan. Ne boj se! I ti ćeš naći svoju braću, svoje sestre s kojima ćeš doživjeti veliku radost! Isusova Crkva živi po Njegovoj Riječi i u srcima ljudi koje povezuje Duh Sveti. Isus će sa tebe skinuti plašt straha i tjeskobe i poslati te Njegovoj braći! On je odredio mjesto tvog susreta s Njim, ali i s tolikom braćom kojima trebaš kao i s onima koji su ti potrebni za život i istinsko ostvarenje! To će za tebe, ali i za njih, biti velika radost!
Ne boj se! I Petar je tražio da lijepi trenuci na Taboru što duže potraju. I on je, premda nije znao što govori, izrazio stanje svog srca i potrebu riječima: “Gospodine dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice…” No Isus i njega i apostole šalje dalje, kao što i ženama iz Evanđelja nije ostavio da Mu samo obujme noge, da Mu se ničice poklone, već ih šalje svojoj braći.
Toliko je još naše braće koji još uvijek nisu susreli uskrslog Gospodina i misle da je još u grobu! Puno je onih koji su zatvoreni u svojim strahovima, tjeskobama i nemirima, zatvoreni u svojim kućama bojeći se “susresti se” sa životom, s Isusom koji bi ih uveo u jedinstvenu dinamiku njihova potpunog ostvarenja. Isus je došao osloboditi čovjeka, mene, tebe – sve ljude! Ali On, isto tako, treba i sve nas! Od velike su važnosti Njegove riječi: Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti! Isus je odredio mjesto očitovanja svoje slave za Njegovu braću i sestre! Pozvani smo iznutra krenuti, osobno i svi zajedno! Isus je došao osloboditi nas od svake vrste zatvora, struktura koje guše, načina razmišljanja i djelovanja koja nas vežu uz naše grobove ili grobove onih koji su pokopani za koje mislimo da su zauvijek tamo.
Sveti Pavao osvjetljuje nam ljepotu naše vjere: “Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Kor 5,17).” Ostaviti svoj grobo gdje si samog sebe pokopao ili su te drugi pokopali znači otvoriti se potpuno novoj stvarnosti i ići prema Kristu, u Njemu se roditi i postati novi stvor. Ti si u Isusovom uskrsnuću postao novo stvorenje! Više na sebi nemaš odjeću straha, već velike radosti i novog života. Neka te ne opterećuje niti ranjava svijet oko tebe! Svuci sa sebe haljinu prošlosti i Isus će te zaodjenuti haljinom pobjede. Samo ćeš s Njim kročiti naprijed prema svim “tvojim Galilejama”. Kad osjetiš slabost i sve te vuče k grobu, podigni glavu, otvori srce prema Isusu i kreni k Njemu. Isusa ti nećeš naći u “svojim grobovima” niti smiješ gubiti vrijeme ostajući u vlastitim grobovima ili u grobovima tvojih bližnjih! To nije tvoje mjesto!
Isus ti daruje prečiste Ruke svoje Majke kako bi te Njezine ruke povele prema novim svitanjima i novim iskustvima susreta s Uskrslim Kristom. Ako je Gospodin žene poslao da Njegovoj braći navijeste da je On živ i da ih čeka, tebi osobno isto toliko daruje svoju Majku, Njezine prečiste ruke po kojima te želi povesti u tvoju Galileju. Upravo tamo Gospodin će s tebe skinuti haljine žalosti, prokletstva, smrti, tjeskobu, bolest i zaodjenuti te velikom radošću i svjetlom novog i blagoslovljenog života.
Ne boj se! Otvori se Isusovoj riječi i kreni! Prepusti se da te Njegov Duh vodi i nadahnjuje po Njegovoj riječi u Evanđelju. Ne zaboravi nikada da Gospodin svojim miljenicima i u snu daje (Ps 127,2).Neka tebe, sve ljude koji su ti dragi i s kojima dijeliš svoj svakodnveni život i susrete, obilno blagoslovi i po Marijinim prečistim rukama zaodjene svojom uskrslom svjetlošću, mirom i radošču, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen!
Draga braćo i sestre u Uskrslom Kristu Isusu, i danas Božja riječ odzvanja diljem cijele zemlje koju je Gospodin stvorio kao predivan vrt za svoju djecu, za nas.Dok razmišljam o događaju u Evanđelju gdje Isus boravi u rodnoj mu sinogogi, odnosno u gradu u kojem je odrastao, padaju mi na pamet ljudi koji trpe od zatvorenog prostora – klaustrofičari, kao i oni ljude koji trpe od visine… Njih je teško smjestiti u neki zatvoreni prostor ili samostan iako bi možda svim silama i željom tamo htjeli biti. Preteško je ljude koji trpe od visine savjetovati ili, još gore, nagovariti da sjednu u zrakoplov! To su velika ograničenja i takve ljude treba razumijeti i poštovati. Ponekad su nam naše granice velika zaštita, a ponekad i velika zapreka za otvorene horizonte života, nadanja, očekivanja i nastojanja.Danas Isusa susrećemo u Sinagogi. Nakon što je pročitao odlomak Pisma iz proroka Izaije, onaj kojeg su Židovi običavali čitati u svim sinagogama i sigurno su ga već znali napamet, On svečano i božanski objavljuje: ‘Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima”. Tim je riječima Isus u tom trenutku postavio jednu granicu! Naime, do tog trenutka ta riječ, koju su kroz mnoge godine naviještali i slušali, dobila je svoj puni smisao – ona se ispunila! No, budući da je Isus utjelovljena vječna Mudrost te je kao takav došao ispuniti Očev plan, On je tada pročitao samo jedan dio Pisma, a ne kako su ga Židovi običavali čitati i slušati. Isus i čita i ispunja naviještenu Riječ:”Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza. On me posla blagovijestnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje…”Kod tih riječi Isus se zaustavlja i postavlja još jednu granicu zbog koje mi danas slavimo Gospodina i pjevamo Njegovom milosrđu. Dok se Isus zaustavlja kod riječi ‘proglasiti godinu milosti Gospodnje’ tekst proroka Izije ide naprijed riječima: “… da proglasim godinu milosti Gospodnje i dan osvete Boga našega”,Drage sestre i braćo, velika radost i sveto pomazanje Duha Svetoga silazi na sve nas kad primamo blago Božje riječi! U nama se rađa pjesma kliktanja i slavljenja zbog jedinstvenog Isusovog Djela kojim je ostavio vrata otvorena godini milosti Gospodnje, a zatvorio vrata danu Božje osvete.Kad su to čuli nazočni, kao i ostalo Isusovo tumačenje, svi su Mu se divili jer im još riječ, objava nije došla do srca, do njihovih korijena i mentaliteta!Kad im objavljuje da se ta riječ upravo ispunila i dok im to još “odzvanja u ušima”, njihov se pogled zamaglio pa su govorili nije li on sin Josipov, nije li obični čovjek? Zar on nije pozvan poštivati tradiciju naviještaja, sjesti u klupu kao svi ostali vjernici i podložiti se već uobičajenom i ustaljenom? Danas se ispunilo ovo pismo! I dok Židovi sa svoje strane postavljaju granicu, Isus im sa svoje postavlja Očevu granicu milosrđa i prekida osvete! Oni nisu spremni za novo, nisu otvoreni dahu Života Vječnoga jer su se zatvorili u ‘čitanje slova’, jer nisu znali čitati Božje djelovanje! Njima pripada slovo, njima pripadaju zidine sinagoge i zato Isus mora izaći van! Ne samo da su Ga izbacili iz sinagoge ,već i iz grada! Isus im naviješta lice svog Oca, želi da upoznaju Onoga koji je nadahnuo i samog Izaiju, a oni ostaju u starom mentalitetu zatvorenosti, ukočenosti, u svojim mislima i idejama. Ali Isus i dalje nastavlja objavljivati im Istinu: ‘Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.’On razotkriva stanje njihovih srdaca, misli i osjećaja: liječniče izliječi samog sebe! Počni misliti na sebe, tebi je potrebna pomoć. Iako si liječnik, ti si bolestan u umu jer ne prihvaćaš ‘naše slovo’, naše tumačenje… Kao da doziva ovu prvu napast sotone kojom ga je kušao u pustinji: pretvori kamen u kruh! Isuse misli na sebe, ti si gladan… Ali Isus to ne čini, jer je došao objaviti godinu milosti Gospodnje, novo doba Božjeg darivanja čovjeku, a ne misliti na sebe! Zato im i objavljuje veliku istinu o proroku Iliji da on, kao Božji čovjek, nikome nije poslan u Izraelu već jednoj poganki, ženi koja nikad čula nije za Pismo, za slovo, ali je bila otvorena srca za darivanje po Božjoj Riječi. Tako je i u vrijeme Elizeja bilo je puno gubavih i potrebitih, ali Naaman Sirac se očistio jer je iznutra bio poslušan Božjoj Riječi!I dovedoše Isusa na rub brijega… On nam smeta! On je drukčiji! On želi nešto mijenjati po svome, ne držeći se reda i slova! On nije za naš grad, za našu sinagogu! Htjegoše ga strovaliti!No. “…prođe između njih i ode”.Zadivljujuća je Riječ Božja! Židovi su bili puni gnjeva i samo Bog zna što su sve proživljavali dok su Isusa ‘dogurali’ do brijega. I onda? Sve biješe uzalud! Što li je Isus učinio na samom rubu brijega? Jesu li se već i oni umorili stigavši tamo? To ostaje tajna! Ali je predivno, drage braćo i sestre, čuti riječi ‘on prođe između njih i ode! Ovo je tajna!Možda i ti proživljavaš rubove svojih brijegova, gdje ti se vrti u glavi, srcu, džepovima, zdravlju…S kim si? Jesi li u masi današnjih Židova koji na očit ili pritajen način žele strmoglaviti Isusa u ponor, da mu se ime ne spominje jer im smeta? Ili si negdje drugdje?Ako si na strani Isusa i prihvaćaš novost milosti godine Gospodnje, a ne osvetu prijašnjeg svijeta, onda se ne boj! Potrebno ti je proći između njih! Potrebno ti je proći između – kroz sve svoje granice, a posebno one koje si sam sebi postavioili postavila! Ako su ti ih drugi nametnuli, onda se ne trebaš opterećivati ničim drugim osim da budeš i živiš u Isusu i da On živi u tebi! S njim ćeš u svakom trenutku tvoga života kušati da se ispunilo Pismo, da je nastupila godina milosti Gospodnje!Jedino u milosti Gospodnjoj možeš živjeti ljepotu slobode, bez obzira nalaziš li se kao ‘prorok u svom’ zavičaju ili u ‘poganskim krajevima’, na rubovima brijegova. Mnogi te na svoj način žele povesti na visine, gdje ‘mrtvo slovo’ ubija um, duh i dušu! Kad vidiš rub brijegova, provaliju ispred sebe gdje te drugi svojim uvjetovanostima guše, ti s Isusom prođi između njih i odi! Ne boj se ostaviti iza sebe provalije i rubove jer Bog te zove u središte svoje Istine i Ljubavi! Bog te želi uvesti u ovo “danas” u kojem ti je sve darovano u bezuvjetnoj milosti i Njegovom blagoslovu!Draga sestro i dragi brate, u milost je sva vrijednost! Iz milosti proizlazi istinska sloboda, otvaraju se novi horizonti budućnosti u svjetlu Božje sigurnosti i blizine. Nauči slušati korake svog Učitelja jer ćeš samo tako znati umaknuti s rubova i provalija! Milost, odnosno ljubav Isusa Krista, nezamjenjivo je blago koje ispunja naše živote, daje boju radosti svim djelima, ostvaruje sva slova i znanja!U Kristovom Duhu pronađi svoj dom jer je On Ljubav, izvor svih darova i karizmi koje bezuvjetno dijeli svim otvorenim srcima.Zato i danas sveti Pavao govori: ‘Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo… A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.’Dragi moji u Uskrslom Isusu, uzmimo za svoj život ono najveće – Božju ljubav! Ona je istinski vrh svega, Nju nam Isus daruje u svome Duhu!Predivno je još dublje “zaroniti” u blago Božje riječi: ‘prođe između njih i ode’. Prošavši između njih Isus je otišao! Medjutim, Židovi su ostali tamo, na rubu brijega! Ukočeni svojim gnjevom, zatvornošću, osudom… Oni koji ne slijede Isusa uvijek su na rubovima brijegova vlastite volje, osude, mržnje, ogovaranja, sebičnosti… I Isus ode…Želimo li ostati u životu Božje ljubavi i Kristova Duha pozvani smo proći ‘između njih’ i otići tamo gdje nas Isus vodi!A mi znamo put… jer nam se Put do kraja darovao kao život i kao istina u ljubavi!Neka na sve vas siđe obilje Božjega blagoslova! Neka Trojedini Bog po Marijinim Prečistim Rukama obilno blagoslovi vaše obitelji, a posebno bolesne u duši, duhu i tijelu! Neka u vaše obitelji Gospodin Isus razlije puninu darova i plodova svoje ljubavi, mira i blagoslova! Sve vas i sve koje nosite u svojim srcima, neka blagoslovi Boga Otac, Sin i Duh Sveti! Amen!
Draga sestro, dragi brate u Uskrslom Kristu, svaki je čovjek već od svog začeća započeo jedan predivan put kroz život, jednu avanturu. Put našeg života obilježen je vremenom i prostorom, susretima i nadanjima. Zaista je lijepo promatrati svoj život kao i onaj naših prijatelja i bližnjih, a osobito živote onih koji su na jedan dublji način obilježili naše korake i otkucaje srca. Dobro je i mudro promatrati svoj život kao put koji nas vodi prema cilju, prema našem ostvarenju. Dok slušamo i primamo blago Božje riječi koje nam sv. Luka evanđelist donosi, osobito o Zakeju, onda ćemo neminovno zapaziti kako je Isus stalno na putu. Sve ono što se s njim događa, kao i ljudi koji ga okružuju, prepuno je pokreta, putovanja, susreta i dinamike života. Isus u evanđelju po Luki susreće mnoge ljude i jednako tako puno ljudi susreće Njega na različitim putovima i u različitim situacijama.Duboko vjerujem, draga braćo i sestre, da Isus želi sresti i nas baš tamo gdje naš korak postaje otvoren za jednog suputnika, pratitelja, nekoga koji će znati ‘pročitati’ ono najdublje što se događa u našim srcima, snovima i očekivanjima.Naime, Jerihon je grad kojeg je Isus ‘često’ pohodio. On je u taj grad ‘ulazio i izlazio’ te mnoge ljude susreo, svima donosio smisao, novo svjetlo, nadu i ulijevao im povjerenje. I ovom zgodom Isus je ušao u Jerihon i dok je njime prolazio jednostavno se ‘pokazao’ čovjek imenom Zakej. Sveti Luka opisuje ga kao čovjeka koji je imao vrlo prestižno mjesto u društvu kao nadcarinik i njegovo financijsko stanje je bilo riješeno – bio je bogat. Međutim, premda je imao posao, zanimanje i ispunjeno vrijeme te kao bogat čovjek ne bi trebao imati neke posebne želje koje ne bi mogle biti ispunjene i zadovoljene, u sebi je nosio jednu zanimljivu potrebu: ‘želio je vidjeti tko je to Isus’.Ta želja u njemu sigurno je tinjala dosta dugo. Isus je više puta dolazio u Jerihon, ali Zakeju se očito do tada nije pružila prilika susresti Ga. Ili je on možda potiskivao, odlagao tu želju sve do tog trenutka kad je odlučio nešto napraviti. Sveti Luka razotkriva najmanje dvije prepreke koje su Zakeju branile vidjeti Isusa i zbog toga se njegova želja nije mogla ispuniti. Zakejeve granice su bile mnoštvo ljudi i niski stas. Njegova velika granica bili su ljudi, to mnoštvo koje ga je jednostavno ‘gušilo’ i priječilo mu doći do Isusa, do ispunjenja njegove želje. Biti carinik znač, ubirati porez. No nije ista stvar ubirati porez od stranaca ili ubirati porez od svog naroda! Zakej je radio za Rimljane prazneći džepove vlastitom narodu, svojim susjedima, znancima, možda čak i svojoj obitelji… Ako je to činio jedan carinik, onda je jedan nadcarinik u najmanju ruku to mogao činiti trostruko pa i desetrostuko više. Zbog toga se može zaključiti da je Zakeju svakodnevno trebalo puno snage i ‘debele kože’ na licu kako bi mogao izaći iz svoje vile, krenuti na posao i nastaviti ‘ubirati porez’ od vlastitog naroda i tako puniti kase Rimljana koji su ga zasigurno dobro plaćali. Jednostavno, bio je ‘prodana’ duša. Bio je odbačen i prezren od svog naroda, a od Rimljana iskorištavan. Cijelo to stanje u kojem se Zakej našao ili ga je sam stvorio, bilo je ‘mnoštvo’ koje ga je priječilo da ‘vidi Isusa’ i da bi doznao ‘tko je to Isus’. No, nisu to bile jedine Zakejeve poteškoće i prepreke. On se nije morao boriti samo s vanjskim ‘mnoštvom’ kad god bi izlazio iz svoje kuće, sa svojega radnoga mjesta. Borio se i s drugim ‘mnoštvom’ kad god zavirio u svoju intimu, pogledao se pred vlastitim ‘ogledalom’ i kad god bi vidio sebe u svome tijelu – jer je bio niska stasa. Nije se mogao prihvatiti takvim kakav jest! To je bio jedan nutarnji trn koji ga je sve dublje probadao jer mu nije dopustio da se njegova želja ispuni – vidjeti tko je to Isus! Umjesto da stvara život otvoren prema njemu, on se zatvarao u svoje nedostatke i granice!Draga braćo i sestre, prepoznajemo li mi, u sebi, bilo izvana ili iznutra, to ‘mnoštvo’ koje nas prijeći u ostvarenju naših želja? Premda je Zakej poslovno gledano bio jedan od ostvarenih ljudi i financijski vrlo sređen, ipak je duboko u sebi nosio gorčinu, frustracije, osjećaj manje vrijednosti, odbačenost… I još k tome, nije mogao jednostavno doći do Isusa, baš do onoga koji je tolikim ljudima pomogao, za kojim toliki ljudi idu i koji bi, u konačnici, njega mogao osloboditi tolikih tereta… Zakej do njega jednostavno nije mogao doći upravo zbog mnoštva i svoga stasa! Trebao je, na neki način, ‘prokrčiti’ put bilo do ljudi bilo do sebe kako bi ispunio svoju duboku, a tako jednostavnu želju!Prepoznavši i dobro odmjerivši situaciju, sv. Luka piše da on ‘potrča naprijed, pope se na smokvu da vidi jer je onuda imao proći’. Zakej je tada jednostavno shvatio da mora potrčati. Do tada je stajao u životu, no u tom jedinstvenom trenutku trebao krenuti naprijed i ubrzati korak. Isus uvijek ide naprijed i sada Zakej, na neki način, svoj korak treba uskladiti s Isusovim. Znao je da Isus baš onuda ima proći. Isus ne mijenja slijed svoga i točno zna kamo treba ići. Zakej je bio taj i mi smo zapravo ti koji se trebamo prilagoditi Isusovom putu i Njegovim koracima. Često puta se ukopavamo u svojim željama, potrebama, molitvama … Nije li se previše puta u našim životima dogodilo da smo Isusu ili našem Ocu rekli “ili ćeš mi to i to napraviti, ili te neću više moliti, častiti, neću ići na misu, neću postiti, ljubiti druge.”U sebi smo jednostavno vikali: Bože, ti se meni moraš prilagoditi!Zakej je, međutim, prepoznao milosni trenutak u svom životu. Shvatio je da dolazi prilika u kojoj će se nešto promijeniti. Kad je odlučio potrčati naprijed i ne vraćati se u svoju prošlost, mnoštvo mu više nije bilo problem. On je jednostavno našao riješenje!Proračunavši da je Isus onuda imao proći, popeo se na smokvu. Očito mu niti nadcariništvo ni njegovo bogatstvo više nisu mogli pružiti slast u životu. Previše se gorčine nakupilo u njemu te mu je sada dovoljna tek jedna ulična smokva! Od onoga što je imao i stekao ništa mu nije moglo pomoći! Kad se uspeo na smokvu i bio spreman za susret, Isus je došao na to mjesto! Isus se zaustavio upravo tamo gdje se Zakej nalazio!Isus zna gdje se ti nalaziš, dragi brate i sestro! On zna što ti nosiš i živiš, makar se nalaziš na svojim smokvama, lažnim slatkoćama svog života. Zakej je, međutim, napravio sve što je mogao, a tako smo i mi pozvani učiniti sve sa svoje strane! I mi znamo da Isus određenim putevima treba proći! Vidimo što je Isus učinio kad je došao na to mjesto: pogledao je gore!Draga braćo i sestre, taj nas prizor ostavlja bez riječi! Ovaj susret Isusa koji gleda gore i Zakeja na smokvi čiji je pogled uprt prema dolje, prema Isusu, u nama budi božansko divljenje Božjeg očitovanja!Isus hoda zemljom, prašinom naših slabosti, grijeha, razočaranja, osjećaja manje vrijednosti, naših bježanja i lutanja, a Zakej, ti i ja uvijek ‘tražimo’ nešto što bi bilo ‘iznad nas samih, iznad drugih, iznad očekivanja’.Isus dolje – Zakej gore! Mi redovito i na svečani način ispovijedamo našu vjeru u Onoga koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s Nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom’. Zar to nije čudesno da je Isus ostavio slavu Očevu i Nebeskog Kraljevstva da bi hodao zemljom, da bi hodao našim putovima i izgubljenostima? A mi bježimo od zemlje koju je Bog zavolio i koju nam je povjerio! Isus je zavolio naše putove i naše slijepe ulice da bi nas priveo na put kojim ima proći – radi nas! Ušao je u Zakejev osjećaj manje vrijednosti, u njegovo neprihvaćanje samog sebe, u njegovo odbacivanje sebe. Upravo radi tih rana Zakej se popeo na smokvu! Više nije mogao izdržati mnoštvo krivih pogleda ljudi na sebi, niti svog pogleda na sebe! On je jednostavno bježao od vlastitih neostvarenosti tražeći utjehu u želji da vidi tko je Isus ne bi li ga izbavio od duboke praznine, njegove iskrivljene slike o sebi i usvojenog javnog mnijenja. Isus mu snažno i odlučno kaže: ‘Zakeju, žurno siđi? Danas mi je proboraviti u tvojoj kući’Zakej ima hrabrost do kraja se izložiti pogledu ljudi, ali sada iz jedne sasvim druge i nove motivacije – čiste želje da vidi Isusa. Dao je priliku Isusu da ga vidi, povuče, oslobodi…Isus je shvatio, vidio, razumio njegovu čežnju i potrebu! Dok je Zakej činio sve da bi vidio Isusa, Otac je već od vječnosti odredio da Njegov sin prođe onuda da bi Zakeja susreo i oslobodio. Isus ga zove imenom: “Zakeju, žurno siđi! Ti si mene htio upoznati, ali ja tebe dobro poznajem! Znam tvoje želje, znam tvoje grijehe i slabosti, znam sva tvoja očekivanja. Žurno siđi! Nemaš puno vremena za odlaganje jer previše si čekao i čamio u rupi svoje odbačenosti, u svome grijehu! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!”Isus Zakeja ne želi gledati gore, niti dopušta da ga Zakej gleda s visine! Želi doći u njegovu kuću, u njegovu intimu, tamo gdje je on zapravo ono što u svojoj biti jest, bez ikakvih maski i skrivanja… Isus želi s njim komunicirati bez ikakvih prepreka, Njemu nije važno mnoštvo, niti mu je važan Zakejev kompleks manje vrijednosti. Važan mu je Zakej u osobnosti Očevog ljubljenog sina!Na Isusovu riječ Zakej ‘žurno siđe i primi ga radostan.’ Ovo je susret Boga i čovjeka! Isus govori, Zakej je otvoren Njegovoj riječi i ponudi spasenja. Svojim gestama Zakej je u svom srcu pripremio prostor za slušanje Isusovih riječi. Žurno silazi jer je njegovo srce prožeto Duhom Svetim! Isusova je riječ zapalila njegovo srce ognjem ljubavi, zaogrnula ga je plaštem prihvaćanja, opravdanja i ozdravljenja. Upravo će se u Zakejevom domu dogoditi preobrazba, novo rođenje.Draga braćo i sestre, tako često u svome životu tražimo neke smokve, neka izvanredna očitovanja, iskustva … Možda nesvjesno biramo neka mjesta kako bi bili iznad glava drugih! U toj logici, duh ovog svijeta mnoge ljude nažalost zavarava ili prelama! Iako se to možda i nama događa, ako imamo iskreno srce i ispravnu želju, Isus nas neće ostaviti na našim smokvama, slatkim iskustvima i samodostatnostima. On nas hoće sresti u našim domovima, odnosno u našim srcima! Isus nas želi naučiti ‘silaziti’ u naša srca kako bi na ispravan način upoznali i sebe i Njega. Jednako tako, želi nas naučiti i da ‘izlazimo’ iz naših srdaca kako bi, kao nova stvarenja, mogli ljubiti druge.Nikakvo mnoštvo u našim životima ne može biti prepreka da bi vidjeli i doživjeli Isusa. Ne mogu nam prepreka biti niti naši osjećaji manje ili veće vrijednosti. Vrijedimo cijenom neprocjenjenoga budući da je upravo cijena Njegove krvi plaćena za svakoga od nas da bi nas uveo u “familijarnost” s Njegovim Ocem i Duhom Svetim. Ovo je naša istinska vrijednost! Onaj tko želi više od toga, živjet će uvijek sa stotinu želja koje su izvan Isusa i takav život nikad ne može biti ostvaren niti će u takvom srcu ikada biti istinske radosti.Draga braćo i sestre, zaželimo i mi poput Zakeja vidjeti tko je to Isus! Zasigurno će nas Isus sresti i čut ćemo Njegovu riječ. On nas želi sresti tamo gdje smo mi “doma”, bez obzira gdje se On nalazi. Svatko od nas ima jednu kuću, svoj kutak, svoju intimu koju bi možda htio samo za sebe! Upravo tamo Isus želi doći!Možda nas radi toga mnogi odbacuju, preziru ili smatraju nas čudacima, međutim, to je dom u kojem Isus želi boraviti i gdje nas želi sresti! Isus kaže “danas mi je boraviti u tvojoj kući”… Ne sutra ili u posebnim samo prilikama – danas! To danas traje jer proizlazi iz Očeva milosrđa! Čujmo to Isusovo danas i primimo ga u svoj dom kako bi u nama i po nama iznikla jedinstvena radost koja će neke zbuniti, ali isto tako i mnoge razveseliti.Sve vas, gdje se god nalazili, bilo u kućama ili na smokvama, u osjećajima manje ili veće vrijednosti, neka obilno blagoslovi, čuva, i po Marijinim Prečistim rukama obilje milosti razlije Bog Otac, Sin i Duh Sveti! Amen!