Gospodine, pomozi mi (usp. Mt 15, 21-28)

Svaki susret s Gospodinom u zajedništvu s braćom i sestrama je spasenjski događaj koji ostavlja duboke pečate u našim životima. Gospodin nam uvijek prilazi ususret i onda kad mi toga nismo svjesni. Isus dolazi upravo tamo gdje se mi zaista nalazimo. Bog nas najbolje poznaje. Štoviše, On nas bolje poznaje negoli što mi sami sebe možemo upoznati i radi toga nam i prilazi takvima kakvi uistinu jesmo. Često puta mi stvaramo slike o svijetu ili samima sebi. Bježimo od nas samih i od naše realne stvarnosti. Međutim, s obzirom da nas Bog ljubi, On nam prilazi svojom ljubavlju i obgrljuje nas svojim prihvaćanjem i razumijevanjem. Pozvani smo otvoriti se u molitvi Bogu baš takvima kakvi jesmo; slabi, grešni krhki i nemoćni. Bog je u svojoj velikoj ljubavi htio ostati trajno s nama i zato je svaka Euharistija istinski susret s Onime koji nas obnavlja, rasvjetljuje i daje nam krunu smisla svemu onome što jesmo i na što smo pozvani. Na putu našega svagdašnjega ostvarenja imamo mogućnosti izabrati određene situacije za koje smatramo da su dobre i korisne za naš život. Već prema tome, te nas situacije upućuju prema većoj sreći i punini života.

U evanđeoskom odlomku sv. Mateja vidimo kako Isus ne posjećuje samo ona mjesta i područja u kojima žive pripadnici njegova naroda, već obilazi i druge krajeve u kojima živi čovjek, potreban Njegova doticaja, Njegove ljubavi i spasenja. Isus svakomu čovjeku želi donijeti vijest da ga Otac ljubi i da ga želi privesti u zajedništvo s Njime. Kako sv. Matej izvješčuje, Isus je na takvom jednom putu naišao na ženu. Ona je doživljavala tešku dramu u svojoj obitelji; njezina kći bila je opsjednuta. Biti opsjednut znači biti vezan, znači biti bez slobode vlastitoga razmišljanja, osjećaja i odlučivanja. To znači svakodnevno doživljavati jedno nadnaravno biće koje ti nameće svoje prohtjeve, misli i radnje. To je zapravo jedna od najvećih ljudskih patnji. Zbog takve vrste duboke i oštre boli naravno da nije trpjela samo ta djevojka, već i njezina majka te svi ukućani. Na neki način, u vlastitom okruženju imali su neko duhovno biće koje ih je neprestano uznemiravalo i uvjetovalo njihovu obiteljsku idilu te svakodnevno životno planiranje. Majka je svakodnevno pratila muku i tjeskobu vlastite kćeri jer uviđala kako je, zapravo, njezino dijete bilo vezano nečistim duhom pa zato i nepredvidljivo. Budući da je sama u sebi proživljavala nered, ona ga je unosila i u sve one koji se je okruživali. To je sve pridonosilo veliku muku i patnju njezinoj majci. Radi takvog načina života s kćeri, majka se našla na putu. Tražila je riješenje izlaska iz krize i tjeskobe u kojoj se našla njezina obitelj.

Dragi brate, draga sestro, doživljavaš li ti možda u svom životu da je tebi netko vrlo blizak i drag vezan nekakvom poteškoćom, problemom, bolešću ili možda nekim nečistim duhom poput kćeri te žene iz Evanđelja? Kako se ti odnosiš prema takvoj osobi i u takvim situacijama? Kome se obraćaš za pomoć? Možda se radi straha, nesigurnosti ili neznanja zatvaraš u sebe i nisi u stanju pomoći svome ukućanu, prijatelju ili poznaniku? Svakim danom skupljaš u sebi snagu i volju kako bi nešto poduzeo da toj osobi “navezanoj na nečistog duha” bilo na fizičkoj, duhovnoj ili psihičkoj razini pomogneš, a na taj način i sebi. Možda je taj netko ovisan o teškoj drogi, alkoholu, video igricama ili kocki? Prepoznaješ li možda kako ta tvoja bliska osoba više ne može ravnati sobom i ništa poduzeti kako bi izišla iz te duboke navezanosti na određeno zlo? I ti trebaš krenuti na put! Trebaš izići iz vlastitoga okruženja, vlastite kućne intime i zatražiti pomoć. Prvi korak na tom putu jest molitva, iskrena i čista molitva koja nas povezuje s našim Gospodinom! Ona nas izvodi iz svih naših strahova, nemoći i nesigurnosti i vodi nas prema istinskom Spasitelju kojega poznajemo i koji nas raširenih ruku traži i čeka.
Žena iz Evanđelja, iako nije pripadala izraelskom narodu i radi toga nije dobro poznavala obrise milosrdnog i dobrog Gospodina, se svejedno uputila na put traženja pomoći za svoju kćer. I kad je krenula, upravo joj tada Isus dolazi ususret. U trenutku kad je zapazila Isusa, što je ta žena prvo učinila? Sveti Matej piše: “iziđe vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!”
U evanđoskom smislu ti su glagoli od velike važnosti! Ona je izišla i počela vikati! Više nije mogla u sebi držati bol i patnju. Pristupila je tamo gdje se Isus nalazio i počela vapiti. Zbog čega je vikala? Zato što je njezino trpljenje došlo do vrhunca. Međutim, i u tom vapaju naišla je na neke prepreke. Toliko puta nam se dogodi da započnemo moliti, vapijući Gospodinu, i umjesto da se počinju riješavati, problemi kao da postaju sve gori, kao da se sve uzbuni radi naših molitava. Štoviše, nerijetko sam, nažalost, u svom svećeničkom životu od ljudi koji govore za sebe da su dobri vjernici čuo: “Nemoj puno moliti jer ćete Sotona više napadati” ili “Ako budeš molila za tu osoba s velikim problemima ili osobu koja je na nekoj crkvenoj ili društvenoj poziciji, Sotona će te jače napadati ili ćeš ti na sebe “uzeti” njihove grijehe i sabosti”.
Draga sestro, dragi brate, ta žena nije postavljala takva i slična pitanja kad je zavapila Isusu. Osoba koja istinski moli, u čijem srcu boravi Duh Sveti koji je Ljubav, takva osoba moli čitavim srcem jer ljubi. Ako molitva ne proizlazi iz čiste i bezuvjetne ljubavi onda to nije molitva niti takvu molitvu Bog može čuti, a kamoli uslišati.
Međutim, ženi iz Evanđelja, iako je počela vikati i molitvom vapiti za pomoć, Isus, kaže Pismo, “ne uzvrati ni riječi.” Teške su ove evanđeoske riječi, a još je teža Isusova šutnja u tom trenutku! Tako nam se često možda dogodi da nam se čini kako nas Isus ne čuje, i što je još teže, kao da nas i ne želi čuti. U tim trenucima naša vjera je još dublje bila ovijena nesigurnošću tame, osjećajem da nas je Bog odbacio, da nismo nedostojni Božjega uslišanja. Na koncu, u takvim zapretenostima misli i osjećaja, Zli se potrudi u pamet nam dozati sve naše slabosti i grijehe, ili grijehe tih ljudi za koje molimo kako bi počneli i sami sebi prikrivati nadu i misliti kako je zapravo u redu da nas Bog ne čuje i da nas ne želi uslišati. To je velika zabluda! To je sotonska prepreka koja želi spriječiti da se s naše strane zatvori put i pruži priliku Bogu da očituje svoju svemoć u našemu životu.
Međutim, u tom trenutku događa se nešto čudno i posebno. Evanđelist Matej nastavlja “pristupe mu na to učenici te ga moljahu: ‘udovolji joj jer viče za nama.’” U prvi mah može nam se pričiniti kako su zapravo Isusovi učenici bolji od Isusa. Po toj njihovom molbi čini se, zapravo, kako je učenicima više stalo do te žene i njezine kćeri negoli samom Isusu! Sigurno da je Isusovim učenicima bilo vrlo neugodno što ih je ta žena slijedila i na takav način za njima vikala. Štoviše, možda su je se stidjeli! Znali su da je ta žena bila strankinja. Jednostavno, ona se vukla za njima vapijući Isusu za pomoć. Oni sada mole Isusa: “udovolji joj jer viče za nama.” Njegovi učenici nisu možda htjeli ili mogli uči u dubine problematike koju je ta žena doživljavala. Oni su htjeli da je Isus usliša zato što je vikala za njima! Međutim, Isus u tom trenutku otvara još veću dramu objavljujući istinu: “poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.”
Vjerujem da je žena bila duboko potresena takvim Isusovim odgovorom i da je to njoj bilo prestrašno čuti. Zasigurno da su i njegovi učenici bili iznenađeni takvim načinom Njegova ophođenja prema ženi u potrebi i njezinoj kćeri. I kako ta žena reagira na Isusov tako oštar, ali istinit odgovor? Ona se ne zatvara u sebe, u svoj osjećaj manje vrijednosti ili vlastitu nedostojnost. Kaže sveti Matej da “ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!”
Ona je još bliže pristupala Isusu! Njezino se srce sada dok se prelama u boli i patnji potpuno raskrililo pred Isusom i ona mu se pokloni ničice, moleći ga da joj pomogne. Ona sada moli Gospodina da njoj pomogne. Patnja njezine kćeri se stopila sa njezinom patnjom! Ni u jednom trenutku nije se zaustavila na oštrinu Isusovih riječi već je iz svog srca razlila najljepše poštovanje prema Njemu: približila mu se, poklonila se ničice i molila da joj pomogne.
Ovo su dragi brate, draga sestro, istinski stavovi molitve! U riječima: “Gospodine pomozi mi” ona je stopila svu muku, tjeskobu, očaj i bezizlaznu situacije ne samo svoje kćeri nego i vlastitu. Njezino srce je prešlo sve granice! Bol i patnja njezione kćeri našle su se u riječima: “Gospodine, pomozi”. To je ljubav! To je vrhunac molitve! Pozvani smo ne zaustaviti se nikada na našim osjećajima koji nas mogu prevariti, niti Isusove riječi čitati i razumijevati na površan način. Ta žena vjeruje Isusu! Njezino srce je otvoreno za ono što Isus nosi u sebi kao Božji Sin. Ona Mu se klanja padajući ničice pred Njim i vjeruje da je On Bog te radi toga moli da joj pomogne jer On to jedini može. Dok ta žena ustrajava u svojem vapaju, Isus ide dalje u tajnu Njegove objave govoreći joj da “ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Iako On ne popušta u svojem nastojanju, niti žena ne posustaje. I ona ide naprijed. Ona jednostavno voli svoju kćer i želi da joj bude dobro. Tada ulazi u razgovor s Isusoom ne suprotstavljajući Mu se niti niti u jednom trenutku, niti mrmlja protiv onoga što joj govori, već kaže: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Ta njezina izjava pobjedila je Isusovo srce! Ona ne odbacuje Isusovo mišljenje i istinu, da ne priliči davati joj od onoga što prvenstveno pripada Njegovim učenicima i narodu, onima koji su naslijedili i posjedovali obećanja i zakone, ali Mu u svjetlu vjere izražava svoje realno stanje, da se i ona ipak hrani od toga što pada sa gospodareva stola.
Dragi brate, draga sestro, s čim se mi hranimo? Mrvicama što padaju s gospodareva stola? Jesmo li svi skupa za stolom s našim Spasiteljem, s braćom i sestrama? Isus nas sve poziva da blagujemo s Njegova stola! Što se nalazi na Njegovom stolu? Prenosi nam prorok Izaija “mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela” (55, 2). Za Isusovim stolom su dobra i sočna jela! On uvijek daje obilje i slast svemu što jesmo i na što smo pozvani. Kad je žena rekla da ona jede mrvice što padaju sa gospodareva stola, Isus joj je odgovorio i pohvalio: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa. Gospodin joj je po njezinoj velikoj vjeri udijelio ono što je tražila. A nije malo tražila. Oslobođenje, sloboda, zdravlje nisu zapravo mrvice! Nakon Isusovih riječi njezina je kći ozdravila. Kako li se samo ta majka u tom trenutku osjećala kad je vidjela da joj je kći ozdravila? Zasigurno je bila ispunjena srećom i radošću. Ali, što je nju dovelo do tog božanskog stola radosti? Ništa drugo doli njezina velika vjera! Ovako nam objavljuje isti prorok Izaija za takav ženin pristup Isusu i njezinu vjeru: “A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve” (56, 6-7). Tu je ženu Gospodin priveo na svoju svetu goru kroz put vjere, dubokog poklonstva i molitve. Radi toga ju je Gospodin nahranio za stolom radosti u domu molitve. Bog nikada nikoga ostavio na cjedilu, razočarao, niti napustio!
Pozvani smo i mi u vjeri prihvatiti silu i moć Duha Svetoga koji od nas stvara istinske vjernike i ustrajne na putu vjere. Samo onaj tko je vjeran i zna stupiti i živi razgovor s Gospodinom kroz molitvu, zadobiva uslišanje za sve svoje nakane i potrebe. Čovjeku koji vjeruje nije teško pristupiti za gospodarev stol punine božanske radosti i ostvarenja života. Aktivno sudjelovanje i slavljenje svete Euharistije nije samo vršenje nekog obreda! Ona je istinski susret i razgovor sa našim Otkupiteljem. Na tom nam se Gospodarevom stolu ne daje ništa manje doli sam Gospodar! Isus nam daje puninu Duha Svetoga u kojemu imamo sve darove i blagoslove! U svakoj svetoj Misi se u nama konkretno događa oslobođenje od svih spona i navezanosti na svaku vrstu propadljivosti i svega što želi zaustaviti naš život. Budimo i mi otvoreni i jasni u našim željama i molitvama i slijedimo Isusa u stopu na putu našega spasenja.
Možda boluje netko iz tvoje obitelji, iz tvojega roda, tvoj prijatelj ili kolega na radnom mjestu. Možda je netko doslovno opsjednut nečistim duhom i nosi neizrecive patnje. Ti znaš komu ćeš pristupiti! Isus je Taj koji i danas čini znamenja i čudesa! Uputimo se i mi naprijed i neka nas nitko i ništa ne zaustavi na putu našega susreta s Gospodinom ali i u dobivanju svih milosti i blagoslova koje nam Gospodin u vjernosti našoj želi darovati. Gospodarev stol, prepun milosti i svega što svatko od nas treba za svoju istinsku sreću i radost, nas čeka! Povedimo i sve koji se preporučuju u naše molitve, koji se pored obilja što ga Gospodin nudi za svojim stolom, i danas žive uzaludno nastoje nasititi se mrvicama uvijek u čežnji za većom radošću u srećom. Božje su ruke ispružene i pune darovima, ali nadasve Božje srce puno ljubavi i razumijevanja je širom otvoreno za sve koji mu žele pristupiti. Štoviše, On sam zove: “Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11, 28).
Neka tebe, brate i sestro, u uskrslom Kristu obilno blagoslovi Svemogući Bog i po Marijinim Prečistim rukama dovede do obilnog stola svoje miline i punine radosti!

(p. Rozo Palić, 28.11.2020).

Želiš li ozdraviti? (usp. Iv 5, 1 -18)

Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, živimo u posebnim vremenima. Ta posebnost ostavlja duboke pečate u našu svakidašnjicu i kao da ona u svima nama utiskuje duboke pečate, koje, barem nam se tako čini, skora i daleka budućnost ne može ih tako lako izbrisati. Čitavo je čovječanstvo pritusnuto olovnim teretom brige o vlastitom zdravlju: kako ga sačuvati što bolje i što duže, kako zaštiti one u vlastitom okruženju, obitelji koji su pogođeni različitim bolestima, osobito COVIDOM. Brinu nas i iznemiruju vijesti o krajnjem icrpljenom i oslabljenom zdravstvenom sustavu ne samo u Hrvatskoj nego također i na svjetskoj razini. Osim toga, čini nam se kao da odgovorni u društvu ne ulažu dovoljno svoje sposobnosti i potencijale kako bi svaki život bio dostojno prihvaćen, zaštićen i njegovan kao i zdravlje svakoga čovjeka.
Nas kao vjernike posebno dotiče činjenica kako nam se u mnogočemu zatvaraju “vrata” milosti, odnosno ne dozvaljava nam se slobodan pristup Onome koji jedini ima moč svojom božanskom snagom promijeniti tijek cjelokupnog svjetskog zbivanja, Isusu našem jedinom Spasitelju. Naše nedjeljnje i blagdanske Mise su neusporedive sa slavljima istih od prošle godine ili prije par godina unazad. U ovom trenutku bilo bi nam korisno zaviriti malo u našu kršćansku povijest i tamo pronači koje svjetlo što bi nahranilo našu vjeru i osvjetlilo nadu našim budućim koracima. Dosta je samo pomisliti na našeg moćnog hrvatskog zaštitnika i sveca naše Crkve koji jednom reče da je “Isus istinski naš liječnik i lijek”. S kakvom li je nutarnjom snagom i jasnoćom mogao ovaj mali ali gigantski čovjek nedavne naše povijesti izreći ovu istinu, zadajući njome “šamar” cjelokupnoj medicinskoj znanosti, tehnologiji i umijeću. Naravno, to ni u kojem slučaju ne znači da se liječnici, medicina, niti lijekovi trebaju odbaciti. Međutim, mi bi nadasve trebali biti zahvalni Bogu za dar vjere, ali i za tolike zdravstvene djelatnike koje velikodušno i požrtvovno daruju svoje živote kako bi olakšali bolesnicima i potrebnima njihove svakodnevne terete, dok i sami možda nose teške bolesti aktualnih poteškoća, preopterećenosti.
Međutim, čovjek je pozvan na slavlje, živjeti radosno i dostojanstveno svoj život a blagdani su najdublji i najsveobuhvatniji izričaji čovjekove slobode i poziva da odmoren, uživajući ljepotu svoga života u zajedništvu s drugima daje slavu i čast Gospodinu. Sv. Padre Pio, veliki mistik i stigmatizirani svećenik nije uzaludno rekao da bi “zemlja prije opstala bez sunca negoli bez Euharistije”. Euharistija je blagdan našega čovječanstva jer je Ona ples razigrane Očeve ljubavi u žrtvi, srmti i uskrsnuću Njegova Sina koja jedina daje novu melodiju, hranu i dinamiku ovom našem svemiru.
U evanđeoskom odlomku, ljubljeni Isusov učenik Ivan, predstavlja nam Isusa kako za židovski blagdan i on uzlazi u Jeruzalem, u grad osobitog izabranja njegova Oca. Taj je grad prožet tolikom riječi njegova Oca upućenoj naraštajima izabranog naroda. I što se događa u trenutku Isusova uzlaženja na to Sveto Mjesto?
Sveti Ivan nastavlja opisivati: “U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih.” Upravo tamo gdje se narod okuplja da časti Boga i sluša Njegovu riječ bilo je onih koji nisu mogli čitavim svojim bićem sudjelovati u svetosti i svečanostima toga Mjesta jer su bili pogođeni različitim bolestima, granicima i nedaćama. A takvih je bilo jako puno, kako navodi sv. Ivan. Veliko je mnoštvo onih koji jednostavno nisu bili u stanju živjeti blagdan, blagoslovljeni dan u kojemu su trebali uživati blagodati Božje naklonosti i blizine ali jednako tako i blizinu vlastitih ukućana i prijatelja. Medjutim, da ne bi ostalo samo na bezličnoj masi, ili na mnoštvu u kojem se gubi glas i teret svakoga osobnog pojedinca, budući da Bog pristupa svima nama kao vlastitom sinu, kćeri, prijatelju, sv. Ivan oslikava kako “bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina.” Previše vremena i previše patnje za jedan ljudski život! Moguće je da on svake godine, kroz svih 38 godina dolazio na to Sveto Mjesto moleći milost vlastitoga ozdravljenja! Što li je sve u svom srcu mislio svih tih godina i kakve li sve nade nosio u sebi kadgod bi vidio da je netko pred njegovim očima ozdravio i postao nova, drugačija osoba. Usprkos tome, da se kroz cijeli taj dugi period ništa nije u njemu promijenilo, ustajno je dolazio do tog kupališta i stpljivo očekivao spas od svoje uzetosti. Bio je uzet. Vezan u svojim udovima i potpuno ovisan o drugima. Samostalno i bez pomoći drugoga nije apsolutno ništa mogao napraviti. Upravo u takvom njegovom stanju, u tom trenutku započinje nešto novo u njegovom životu. Sveti Ivan ovako to opisuje: “Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: “Želiš li ozdraviti?” Isus ga je prvi opazio i to ne u bilokakvom položaju. On je ležao! Sveti Ivan s velikom osjetljivošću prenosi velike korake i geste koje Isus čini u odnosu prema tom uzetom. Isus ga najprije “opaža gdje leži”, zatim se za njega zanimao i “doznao da je već dugo u tome stanju” i na kraju sam Isus mu postavlja pitanje: “Želiš li ozdraviti?” Isus poznaje cjelokupnu situaciju našega svakodnevnog života. On jedini poznaje dubinu naše boli i tjeskobu naše prepuštenosti samima sebi. Isus poznaje sve ono što današnji svijet živi i u kakvom je stanju. Doslovno, cijelo se naše čovječanstvo nalazi u ovom ležećem položaju i ono je dosta dugo u takvom stanju. Zasigurno da se Isus jako zanima za našu Crkvu, za naše čovječanstvo, za cjelokupno ekonomsko, političko, religiozno i ljudsko stanje. Danas, svima nama, i na osobnoj razini Isus postavlja ovo veliko i znamenito pitanje: Želiš li ozdraviti? Na to pitanje cijela naša Crkva, ranjena različitim ranama skandala, progonima duhom ovoga svijeta, zakočena u njezinom temeljnom poslanju da bude “svjetlo svijeta i sol zemlje” pozvana je odgovoriti na postavljeno Isusovo pitanje. Na isto pitanje čitavo naše čovječanstvo istrošeno nutarnjom i vanjskom borbom vlastitoga egoizma i trulosti, utrkom za gospodarenjem nad drugima, iskorištvanjem nevinih i zlouparabom nezaštićenih i slabih, i ono je pozvano odgovoriti na Isusovo pitanje i od Njega zadobiti zdravlje. Zasigurno, uzeti čovjek zatečen ovakvim Isusovim pitanjem kao bolesnik mu odgovara: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.” Isusov upit želiš li ozdraviti, naizgled se čini da nimalo nije bio utješan za tog bolesnika. Isus kao da je samom bolesniku otkrio još veću i dublju muku koju je u sebi nosio negoli što je to bila njegova uzetost. On govori: “Gospodine nemam nikoga”. To je jedno duboko depresivno stanje čovjeka koje ga je nadasve iznutra paraliziralo, a tek onda izvana. Njegova samoća je istinska paraliza koja mu kroz svih 38 godina nije dopustila da dođe do kupališta kad bi “anđeo došao” i izbibao vodu prema vjerskoj tadašnjoj tradiciji, i onda bi samo najbrži, i jedini mogao doći dok je milost bila “djelotvorna”. Vidjeti da uvijek netko prije tebe stigne, da uvijek netko brži od tebe dođe do svoga uspjeha, zdravlja, značilo je da ti nemaš sreće, da nisi blagoslovljen, da za tebe nije Bog sačuvao svoju milost. Zanimljivo, da taj bolesnik u trenutku Isusova upita “želiš li ozdraviti”, nije bio u stanju odmah odgovoriti: da Gospodine želim! On to nije mogao učiniti radi vlastite ranjenosti u svojoj vremenitosti. Bio je ranjen samoćom, brzinom svih onih koji su ga okruživali i kojima nije nimalo stalo do njegova tako dugod bolesnog staža. On Isusu jednostavno iznosti stanje svoga duha: “nemam nikoga”.
Draga sestro i dragi i brate, što se u tvom srcu skriva? U kakvom se stanju tvoj duh nalazi? Osjećaš li da ti imaš nekoga? Vrijeme je da ga pronađeš! Isus i tebi, i meni i svakom čovjeku govori danas: Želiš li ozdraviti! To govori cijeloj Crkvi, cijelom čovječanstvu! Svaki čovjek ima potrebu za susretom s Gospodinom! Svaki čovjek barem na jednoj od razina svoga duhovnog, tjelesnog, materijalnog, poslovnog ili obiteljskog života doživljava uzetost, nemoć. I to možda godinama! Nemoj u srcu reći da nemaš nikoga! Pozvan si otvoriti svoje uši srca i oči duše! Prepoznati one ljude koje ti Gospodin sam šalje kako bi ti pomogao i uveo u nešto veliko i lijepo! Crkva ne može reći da nema nikoga! Ona u sebi nosi jedini i pravi Izvor, pravo Kupalište u Duhu Svetome! Crkva ima samog Gospodina u Euharistiji i sakramentima. Neprestano u Crkvi struji izvor žive Vode koja struju u život vječni.
Prepoznateljivo je kako se Isus ne osvrće na žalopojku zatečenog bolesnika: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.” Isus mu jednostavno kaže: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.” Stigao je taj trenutak njegova novog početka! Isus je taj koji ima moč promijeniti sve u čovjekovom životu. Ustani, govori mu, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek nije stvoren ležati po tlu. Svaki čovjek ima dostojanstvo živjeti ljepotu uzdignuta pogleda i hrabro hodati kroz život. Zanimljivo je da mu Isus kaže uzmi svoju postelju i hodi! Uzmi u svoje ruke sve ono što je ograničavalo tvoj život, što ti zadavalo muku, bolest, što ti činilo da gubiš svoj život, svoju mladost. Uzmi u svoje ruke, sve ono što ti je učinilo da izgubiš svoje prijatelje, kolege, pogled u budućnost. Uzmi u svoje ruke to što te učinilo samim kroz svih ovih godina! Isus želi da se on sam zagospodari prethodnim izvorom muka, tjeskobe i bolesti. Kako je potrebno da naša medicina, ekonomija, naša Crkva i sve druge svjetske organizacije čuju ove Isusove riječi: ustani uzmi svoju postelju i hodi! Mi trebamo čuti te Isusove riječi! Isus želi da čujemo njegove riječi kako bi uzeli svu stvarnost u svoje ruke, osobito što je povezano sa koronavirusom. Upravo taj virus želi čovječanstvo staviti na pod, i to pored Kupališta, pored samog izvora zdravlja! Isus to ne želi dopustiti! Isus želi da se zagospodarimo svim granicama koje bi htjele uvjetovati ljepotu i uzvišenost našega ljudskoga i kršćanskoga života. Međutim kao i inače, tako i u ovom odlomku imamo onu drugu stranu, koju itekako sv. Ivan oslikava s velikom osjetljivošću i dosjetljivošću: “toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenomu: “Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!” On im odvrati: “Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” Upitaše ga dakle: “Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi’?” No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom. Isus im odgovori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.” Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.
Drage sestre i braćo, nikada Božja milosti ne može biti nezamjećena. Istinsko Božje djelovanje se uvijek prepoznaje jer prekida sa starim načinom života i djelovanja. Ozdravljenik je poslušan Isusovoj riječi i on nosi svoju postelju i hoda. On više nije isti. On više nije rob svoje uzetosti jer je na sebi osjetio Božju svemoć. On se drži onoga bitnoga i zato nosi svoju postelju, uspomenu svih svojih 38 godina, i sada u toj nosiljci ponosno drži pod svojom kontrolom svu svu uzetost ali i sve svoje čežnje, molitve i vapaje, sva hodočašća i sve poglede prema Bogu. To Židovu nisu mogli vidjeti! Njihovi su umovi i srca bila zatvorena granicama subote i površnim odredbama! Velika je opasnost drage sestre i braćo, zaustaviti se na površini vlastitoga života, ili još gore prosuđivati ili osuđivati djela naših bližnjih po vlastitim nahođenjima ne poznavajući pozadinu koja možda u sebi skriva Božju odluku, Božje djelovanje i planove za cijeli svijet. U prvom trenutku ni sam čovjek nije poznavao onoga koji ga je ozdravio! Koliko puta smo i mi u svom životu iskusili Božji doticaj, Božje pohođenje a da nismo znali da je to bio sam Bog koji nas je pohodio i iskazao nam svoje milosrđe. Možda smo, ne daj Bože, čudesna djela Božja što ih je Gospodin iskazao ljudima za koje nikad ne bismo povjerovali da je moguće, mi smo ih sudili duhom i znanjem, zakonom ovoga svijeta. Ono što se lijepo i veliko događa jest da se Isus i ozdravljenik ponovno susreću u Hramu. U Hramu čovjek upoznaje onoga koji mu je povratio dostojanstvo i ljepotu života. Medjutim, Isus ga tom prilikom i opominje, rasvjetljuje i uvodi u jasnoću života, otvarajući mu zdravu i odgovornu budućnost: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Sada si ozdravio, postao si novo stvorenje, od sada trebaš svoje zdravlje koristiti za istinsko tvoje dobro. Grijeh je stvarnost koja može ugroziti još više tvoj život negoli što je to učinila tvoja vanjska i nutarnja uzetost. Može ti se nešto gore dogoditi od svih tvojih muka što si ih 38 godina živio. Ne griješi više! Zagospodari se svojih nosila, i svega onoga što te vuklo prema dolje, prema uzetosti, prema zemlji. Sada si ozdravio, sada živi kao čovjek uskrsnuća jer si ustao, i radi toga trebaš hodati naprijed! Isus se uvijek izlaže za svakoga čovjeka. On uvijek podmetne svoja leđa i uzima na sebe sve posljedice našega spasenja od grijeha, prokletstva, bolesti i staroga života. Radi ozdravljenja su Isusa htjeli ubiti! Isus donosi promijene, donosi novost, donosi zdravlje bez ikakvog novaca! On to iz ljubavi i bez ikakve plaće radi! Međutim Isus objavljuje veliku istinu: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.” Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom”. Otac nebeski uvijek radi i Isus radi! Njihova djela su veličanstvena djela spasenja čovjekovog života. Oni ne traže nikakvu cijenu niti plaću za svoja djela. To je bezuvjetnost Očeve ljubavi koja se potpuno očituje u životu svakog čovjeka! Za svaki čovjekov: nemam nikoga, Isus ima odgovor, ja sam s tobom! Ja i Otac radimo za tebe kako bi ti imao puninu blagoslova i potpunu novost i ljepotu u životu.
Drage sestre i braćo,
Božja je volja da i mi odgovorimo na Isusovu ponudu ljubavi i spasenja! Na nama je hoćemo li ozdraviti! Na nama kršćanima je odgovornost odgovoriti na Isusov upit: “Želiš li ozdraviti” i da odgovorimo pozitivno na Isusovu ponudu novoga života. Ne može duh, logika i odluke ovoga svijeta dati ovoj našoj Crkvi, niti čovječanstvu nadu i snagu spasenja. Jedino Isus ima moć i nama danas reći, i On zapravo to govori svima nama: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”. Snagom Isusove riječi, zagospodarimo se svim našim granicama, svim uzetostima, svim bolestima, jer sam Isus dolazi k nama i nudi nam ozdravljenje, spasenje, i blagoslovljenu budućnost po Marijinim Prečistim rukama!
Neka sve vas, vaše obitelji, sve naše biblijsko molitvene zajednice “Bog je ljubav” obilno blagoslovi i sačuva u svojoj ljubavi Svemogući Trojedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Amen. (p.Rozo Palic, 15.11.2020).