Želiš li ozdraviti? (usp. Iv 5, 1 -18)

Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, živimo u posebnim vremenima. Ta posebnost ostavlja duboke pečate u našu svakidašnjicu i kao da ona u svima nama utiskuje duboke pečate, koje, barem nam se tako čini, skora i daleka budućnost ne može ih tako lako izbrisati. Čitavo je čovječanstvo pritusnuto olovnim teretom brige o vlastitom zdravlju: kako ga sačuvati što bolje i što duže, kako zaštiti one u vlastitom okruženju, obitelji koji su pogođeni različitim bolestima, osobito COVIDOM. Brinu nas i iznemiruju vijesti o krajnjem icrpljenom i oslabljenom zdravstvenom sustavu ne samo u Hrvatskoj nego također i na svjetskoj razini. Osim toga, čini nam se kao da odgovorni u društvu ne ulažu dovoljno svoje sposobnosti i potencijale kako bi svaki život bio dostojno prihvaćen, zaštićen i njegovan kao i zdravlje svakoga čovjeka.
Nas kao vjernike posebno dotiče činjenica kako nam se u mnogočemu zatvaraju “vrata” milosti, odnosno ne dozvaljava nam se slobodan pristup Onome koji jedini ima moč svojom božanskom snagom promijeniti tijek cjelokupnog svjetskog zbivanja, Isusu našem jedinom Spasitelju. Naše nedjeljnje i blagdanske Mise su neusporedive sa slavljima istih od prošle godine ili prije par godina unazad. U ovom trenutku bilo bi nam korisno zaviriti malo u našu kršćansku povijest i tamo pronači koje svjetlo što bi nahranilo našu vjeru i osvjetlilo nadu našim budućim koracima. Dosta je samo pomisliti na našeg moćnog hrvatskog zaštitnika i sveca naše Crkve koji jednom reče da je “Isus istinski naš liječnik i lijek”. S kakvom li je nutarnjom snagom i jasnoćom mogao ovaj mali ali gigantski čovjek nedavne naše povijesti izreći ovu istinu, zadajući njome “šamar” cjelokupnoj medicinskoj znanosti, tehnologiji i umijeću. Naravno, to ni u kojem slučaju ne znači da se liječnici, medicina, niti lijekovi trebaju odbaciti. Međutim, mi bi nadasve trebali biti zahvalni Bogu za dar vjere, ali i za tolike zdravstvene djelatnike koje velikodušno i požrtvovno daruju svoje živote kako bi olakšali bolesnicima i potrebnima njihove svakodnevne terete, dok i sami možda nose teške bolesti aktualnih poteškoća, preopterećenosti.
Međutim, čovjek je pozvan na slavlje, živjeti radosno i dostojanstveno svoj život a blagdani su najdublji i najsveobuhvatniji izričaji čovjekove slobode i poziva da odmoren, uživajući ljepotu svoga života u zajedništvu s drugima daje slavu i čast Gospodinu. Sv. Padre Pio, veliki mistik i stigmatizirani svećenik nije uzaludno rekao da bi “zemlja prije opstala bez sunca negoli bez Euharistije”. Euharistija je blagdan našega čovječanstva jer je Ona ples razigrane Očeve ljubavi u žrtvi, srmti i uskrsnuću Njegova Sina koja jedina daje novu melodiju, hranu i dinamiku ovom našem svemiru.
U evanđeoskom odlomku, ljubljeni Isusov učenik Ivan, predstavlja nam Isusa kako za židovski blagdan i on uzlazi u Jeruzalem, u grad osobitog izabranja njegova Oca. Taj je grad prožet tolikom riječi njegova Oca upućenoj naraštajima izabranog naroda. I što se događa u trenutku Isusova uzlaženja na to Sveto Mjesto?
Sveti Ivan nastavlja opisivati: “U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih.” Upravo tamo gdje se narod okuplja da časti Boga i sluša Njegovu riječ bilo je onih koji nisu mogli čitavim svojim bićem sudjelovati u svetosti i svečanostima toga Mjesta jer su bili pogođeni različitim bolestima, granicima i nedaćama. A takvih je bilo jako puno, kako navodi sv. Ivan. Veliko je mnoštvo onih koji jednostavno nisu bili u stanju živjeti blagdan, blagoslovljeni dan u kojemu su trebali uživati blagodati Božje naklonosti i blizine ali jednako tako i blizinu vlastitih ukućana i prijatelja. Medjutim, da ne bi ostalo samo na bezličnoj masi, ili na mnoštvu u kojem se gubi glas i teret svakoga osobnog pojedinca, budući da Bog pristupa svima nama kao vlastitom sinu, kćeri, prijatelju, sv. Ivan oslikava kako “bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina.” Previše vremena i previše patnje za jedan ljudski život! Moguće je da on svake godine, kroz svih 38 godina dolazio na to Sveto Mjesto moleći milost vlastitoga ozdravljenja! Što li je sve u svom srcu mislio svih tih godina i kakve li sve nade nosio u sebi kadgod bi vidio da je netko pred njegovim očima ozdravio i postao nova, drugačija osoba. Usprkos tome, da se kroz cijeli taj dugi period ništa nije u njemu promijenilo, ustajno je dolazio do tog kupališta i stpljivo očekivao spas od svoje uzetosti. Bio je uzet. Vezan u svojim udovima i potpuno ovisan o drugima. Samostalno i bez pomoći drugoga nije apsolutno ništa mogao napraviti. Upravo u takvom njegovom stanju, u tom trenutku započinje nešto novo u njegovom životu. Sveti Ivan ovako to opisuje: “Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: “Želiš li ozdraviti?” Isus ga je prvi opazio i to ne u bilokakvom položaju. On je ležao! Sveti Ivan s velikom osjetljivošću prenosi velike korake i geste koje Isus čini u odnosu prema tom uzetom. Isus ga najprije “opaža gdje leži”, zatim se za njega zanimao i “doznao da je već dugo u tome stanju” i na kraju sam Isus mu postavlja pitanje: “Želiš li ozdraviti?” Isus poznaje cjelokupnu situaciju našega svakodnevnog života. On jedini poznaje dubinu naše boli i tjeskobu naše prepuštenosti samima sebi. Isus poznaje sve ono što današnji svijet živi i u kakvom je stanju. Doslovno, cijelo se naše čovječanstvo nalazi u ovom ležećem položaju i ono je dosta dugo u takvom stanju. Zasigurno da se Isus jako zanima za našu Crkvu, za naše čovječanstvo, za cjelokupno ekonomsko, političko, religiozno i ljudsko stanje. Danas, svima nama, i na osobnoj razini Isus postavlja ovo veliko i znamenito pitanje: Želiš li ozdraviti? Na to pitanje cijela naša Crkva, ranjena različitim ranama skandala, progonima duhom ovoga svijeta, zakočena u njezinom temeljnom poslanju da bude “svjetlo svijeta i sol zemlje” pozvana je odgovoriti na postavljeno Isusovo pitanje. Na isto pitanje čitavo naše čovječanstvo istrošeno nutarnjom i vanjskom borbom vlastitoga egoizma i trulosti, utrkom za gospodarenjem nad drugima, iskorištvanjem nevinih i zlouparabom nezaštićenih i slabih, i ono je pozvano odgovoriti na Isusovo pitanje i od Njega zadobiti zdravlje. Zasigurno, uzeti čovjek zatečen ovakvim Isusovim pitanjem kao bolesnik mu odgovara: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.” Isusov upit želiš li ozdraviti, naizgled se čini da nimalo nije bio utješan za tog bolesnika. Isus kao da je samom bolesniku otkrio još veću i dublju muku koju je u sebi nosio negoli što je to bila njegova uzetost. On govori: “Gospodine nemam nikoga”. To je jedno duboko depresivno stanje čovjeka koje ga je nadasve iznutra paraliziralo, a tek onda izvana. Njegova samoća je istinska paraliza koja mu kroz svih 38 godina nije dopustila da dođe do kupališta kad bi “anđeo došao” i izbibao vodu prema vjerskoj tadašnjoj tradiciji, i onda bi samo najbrži, i jedini mogao doći dok je milost bila “djelotvorna”. Vidjeti da uvijek netko prije tebe stigne, da uvijek netko brži od tebe dođe do svoga uspjeha, zdravlja, značilo je da ti nemaš sreće, da nisi blagoslovljen, da za tebe nije Bog sačuvao svoju milost. Zanimljivo, da taj bolesnik u trenutku Isusova upita “želiš li ozdraviti”, nije bio u stanju odmah odgovoriti: da Gospodine želim! On to nije mogao učiniti radi vlastite ranjenosti u svojoj vremenitosti. Bio je ranjen samoćom, brzinom svih onih koji su ga okruživali i kojima nije nimalo stalo do njegova tako dugod bolesnog staža. On Isusu jednostavno iznosti stanje svoga duha: “nemam nikoga”.
Draga sestro i dragi i brate, što se u tvom srcu skriva? U kakvom se stanju tvoj duh nalazi? Osjećaš li da ti imaš nekoga? Vrijeme je da ga pronađeš! Isus i tebi, i meni i svakom čovjeku govori danas: Želiš li ozdraviti! To govori cijeloj Crkvi, cijelom čovječanstvu! Svaki čovjek ima potrebu za susretom s Gospodinom! Svaki čovjek barem na jednoj od razina svoga duhovnog, tjelesnog, materijalnog, poslovnog ili obiteljskog života doživljava uzetost, nemoć. I to možda godinama! Nemoj u srcu reći da nemaš nikoga! Pozvan si otvoriti svoje uši srca i oči duše! Prepoznati one ljude koje ti Gospodin sam šalje kako bi ti pomogao i uveo u nešto veliko i lijepo! Crkva ne može reći da nema nikoga! Ona u sebi nosi jedini i pravi Izvor, pravo Kupalište u Duhu Svetome! Crkva ima samog Gospodina u Euharistiji i sakramentima. Neprestano u Crkvi struji izvor žive Vode koja struju u život vječni.
Prepoznateljivo je kako se Isus ne osvrće na žalopojku zatečenog bolesnika: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.” Isus mu jednostavno kaže: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.” Stigao je taj trenutak njegova novog početka! Isus je taj koji ima moč promijeniti sve u čovjekovom životu. Ustani, govori mu, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek nije stvoren ležati po tlu. Svaki čovjek ima dostojanstvo živjeti ljepotu uzdignuta pogleda i hrabro hodati kroz život. Zanimljivo je da mu Isus kaže uzmi svoju postelju i hodi! Uzmi u svoje ruke sve ono što je ograničavalo tvoj život, što ti zadavalo muku, bolest, što ti činilo da gubiš svoj život, svoju mladost. Uzmi u svoje ruke, sve ono što ti je učinilo da izgubiš svoje prijatelje, kolege, pogled u budućnost. Uzmi u svoje ruke to što te učinilo samim kroz svih ovih godina! Isus želi da se on sam zagospodari prethodnim izvorom muka, tjeskobe i bolesti. Kako je potrebno da naša medicina, ekonomija, naša Crkva i sve druge svjetske organizacije čuju ove Isusove riječi: ustani uzmi svoju postelju i hodi! Mi trebamo čuti te Isusove riječi! Isus želi da čujemo njegove riječi kako bi uzeli svu stvarnost u svoje ruke, osobito što je povezano sa koronavirusom. Upravo taj virus želi čovječanstvo staviti na pod, i to pored Kupališta, pored samog izvora zdravlja! Isus to ne želi dopustiti! Isus želi da se zagospodarimo svim granicama koje bi htjele uvjetovati ljepotu i uzvišenost našega ljudskoga i kršćanskoga života. Međutim kao i inače, tako i u ovom odlomku imamo onu drugu stranu, koju itekako sv. Ivan oslikava s velikom osjetljivošću i dosjetljivošću: “toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenomu: “Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!” On im odvrati: “Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” Upitaše ga dakle: “Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi’?” No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom. Isus im odgovori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.” Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.
Drage sestre i braćo, nikada Božja milosti ne može biti nezamjećena. Istinsko Božje djelovanje se uvijek prepoznaje jer prekida sa starim načinom života i djelovanja. Ozdravljenik je poslušan Isusovoj riječi i on nosi svoju postelju i hoda. On više nije isti. On više nije rob svoje uzetosti jer je na sebi osjetio Božju svemoć. On se drži onoga bitnoga i zato nosi svoju postelju, uspomenu svih svojih 38 godina, i sada u toj nosiljci ponosno drži pod svojom kontrolom svu svu uzetost ali i sve svoje čežnje, molitve i vapaje, sva hodočašća i sve poglede prema Bogu. To Židovu nisu mogli vidjeti! Njihovi su umovi i srca bila zatvorena granicama subote i površnim odredbama! Velika je opasnost drage sestre i braćo, zaustaviti se na površini vlastitoga života, ili još gore prosuđivati ili osuđivati djela naših bližnjih po vlastitim nahođenjima ne poznavajući pozadinu koja možda u sebi skriva Božju odluku, Božje djelovanje i planove za cijeli svijet. U prvom trenutku ni sam čovjek nije poznavao onoga koji ga je ozdravio! Koliko puta smo i mi u svom životu iskusili Božji doticaj, Božje pohođenje a da nismo znali da je to bio sam Bog koji nas je pohodio i iskazao nam svoje milosrđe. Možda smo, ne daj Bože, čudesna djela Božja što ih je Gospodin iskazao ljudima za koje nikad ne bismo povjerovali da je moguće, mi smo ih sudili duhom i znanjem, zakonom ovoga svijeta. Ono što se lijepo i veliko događa jest da se Isus i ozdravljenik ponovno susreću u Hramu. U Hramu čovjek upoznaje onoga koji mu je povratio dostojanstvo i ljepotu života. Medjutim, Isus ga tom prilikom i opominje, rasvjetljuje i uvodi u jasnoću života, otvarajući mu zdravu i odgovornu budućnost: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Sada si ozdravio, postao si novo stvorenje, od sada trebaš svoje zdravlje koristiti za istinsko tvoje dobro. Grijeh je stvarnost koja može ugroziti još više tvoj život negoli što je to učinila tvoja vanjska i nutarnja uzetost. Može ti se nešto gore dogoditi od svih tvojih muka što si ih 38 godina živio. Ne griješi više! Zagospodari se svojih nosila, i svega onoga što te vuklo prema dolje, prema uzetosti, prema zemlji. Sada si ozdravio, sada živi kao čovjek uskrsnuća jer si ustao, i radi toga trebaš hodati naprijed! Isus se uvijek izlaže za svakoga čovjeka. On uvijek podmetne svoja leđa i uzima na sebe sve posljedice našega spasenja od grijeha, prokletstva, bolesti i staroga života. Radi ozdravljenja su Isusa htjeli ubiti! Isus donosi promijene, donosi novost, donosi zdravlje bez ikakvog novaca! On to iz ljubavi i bez ikakve plaće radi! Međutim Isus objavljuje veliku istinu: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.” Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom”. Otac nebeski uvijek radi i Isus radi! Njihova djela su veličanstvena djela spasenja čovjekovog života. Oni ne traže nikakvu cijenu niti plaću za svoja djela. To je bezuvjetnost Očeve ljubavi koja se potpuno očituje u životu svakog čovjeka! Za svaki čovjekov: nemam nikoga, Isus ima odgovor, ja sam s tobom! Ja i Otac radimo za tebe kako bi ti imao puninu blagoslova i potpunu novost i ljepotu u životu.
Drage sestre i braćo,
Božja je volja da i mi odgovorimo na Isusovu ponudu ljubavi i spasenja! Na nama je hoćemo li ozdraviti! Na nama kršćanima je odgovornost odgovoriti na Isusov upit: “Želiš li ozdraviti” i da odgovorimo pozitivno na Isusovu ponudu novoga života. Ne može duh, logika i odluke ovoga svijeta dati ovoj našoj Crkvi, niti čovječanstvu nadu i snagu spasenja. Jedino Isus ima moć i nama danas reći, i On zapravo to govori svima nama: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”. Snagom Isusove riječi, zagospodarimo se svim našim granicama, svim uzetostima, svim bolestima, jer sam Isus dolazi k nama i nudi nam ozdravljenje, spasenje, i blagoslovljenu budućnost po Marijinim Prečistim rukama!
Neka sve vas, vaše obitelji, sve naše biblijsko molitvene zajednice “Bog je ljubav” obilno blagoslovi i sačuva u svojoj ljubavi Svemogući Trojedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Amen. (p.Rozo Palic, 15.11.2020).