Žurno otiđi od svojih životnih grobova

Draga braćo i sestre u Uskrslom Kristu!
Mi kršćani vjerujemo u Isusa koji je nas spasio svojom smrću i uskrsnućem. Prvotnim i uzvišenim darom krštenja ucijepljeni smo u Isusovu smrt i pobjedu po tajni Njegova Uskrsnuća. Na taj smo način zaodjenuti neizmjernim svjetlom i snagom vjere kojom možemo pobijediti duh ovog svijeta (usp.1 Iv 5,4) po imenu Isusovom i djelovanjem Njegova Duha. U toj snazi vjere i opravdanog ponosa, živimo i slavimo Isusovo uskrsnuće iz kojeg proizlazi i naše uskrsnuće, pobjeda nad svakim zlom i prokletstvom te nam je otvoren put prema vječnom životu. Upravo nam Uskrs i uskrsno vrijeme donosi neizmjernu pokretljivost koja nas izvlači iz svih naših “ukopanosti”, učmalosti. Svjetlo Uskrsa iznutra nas pokreće na određene geste koje ostavljaju duboke tragove ne samo u našim životima i odlukama, već i u ljudima koje susrećemo i s kojim dijelimo život.
Odmah nakon svetkovine Uskrsa slušamo Božju riječ koju nam prenosi sveti Matej razotkrivajući nam scenu neizmjerne radosti i snagu apsolutne Novosti koja proizlazi iz Isusove pobjede nad smrću. Evanđelist, naime, izvještava kako “žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima”.
Draga braćo i sestre u Uskrslom Kristu, žene iz evanđelja nakon Isusova pokopa imale su potrebu doći do Njegova groba i to ne samo radi običaja ili radi toga kako bi se ljudima pokazale, već prije svega iz razloga što im je Isus nedostajao. Prema izvještajima u evanđeljima, žene su uvijek imale jedinstvenu ulogu i mjesto u Isusovom životu i životu apostola i prve Crkve. One su slijedile Isusa i slušale Njegovu riječ; bile su uz Isusa i apostole i posluživale ih, ustrajale su do konca križnog puta, do Golgote. Žene su bile posebne svjedokinje cijelog križnog puta i raspeća, smrti. Dok su Isusa napustili Njegovi učenici koji su se, izuzev Ivana, bojeći se za svoj život razbježali, one su ostale vjerne do kraja. Iako je Isus umro i bio pokopan, htjele su Mu biti blizu, uz Njegov grob kako bi prizvale u pamet Njegove riječi te oživljavale događaje i doživljaje dok su išle za Njim… Međutim, toga dana, stigavši na grob, nailaze na nešto neočekivano – kamen s groba bio je odvaljen i Isusa nisu našle!
Sveti Matej razotkriva veliku tajnu tih mudrih evanđeoskih žena: “otiđoše žurno s groba.” Ovo žurno ima preuzvišeno i duboko značenje u biblijskom smislu i veliko je svjetlo za naš život. Ta je riječ duboko utkana u cijeli proces oslobađanja izraelskog naroda od egipatskog ropstva. Oni su, naime, one pashalne – oslobađajuće noći, trebali žurno blagovati pashu oslobođenja (usp. Izl 12, 1-8.11-14) Nadalje, Zakej je trebao žurno sići sa smokve svojih trenutačnih i površnih životnih riješenja. Marija, nakon što je primila najradosniju Vijest utjelovljenja Sina Božjeg, pohitjela je svojoj rođakinji (usp. Lk 1, 39). Ali i Bog ne odgađa uslišanje svojih sinova i kćeri kad Ga zamole – On ustaje i to čini žurno da bi obranio svoju djecu kao pravedan sudac (usp. Lk 8. 7-8).
Uskrs je slavlje bezuvjetne Božje milosti i uspostave novog vremena, proslavljene stvarnosti koja nas iznutra poziva i potiče da žurno odemo sa svojih grobova, s naših “ostarjelosti” i ukopanosti. Otići žurno s groba znači dopustiti uskrslom Kristu da te povede u istinske stvarnosti novog života, do savršene radosti, potpune novosti i tvog ostvarenja. Isus je svojim uskrsnućem u svijetu i svemiru uspostavio novo ustrojstvo i novu zakonitost. U sve što jest, utisnuo je pečat pobjede i proslave. Isus je svojim uskrsnućem uspostavio novi, drugačiji i konačni sustav svega što u vremenitosti jeste i što je protegnuto prema vječnosti! Međutim, toliki se ljudi, nažalost, vežu uz vlastitu prošlost, probleme, uz svoje grobove ili grobove onih koji su ih napustili i otišli s ovog svijeta. Mnogi ljudi današnjice upravo radi toga u velikoj su zamci vlastite ranjenosti, sebičnosti i “staroga svijeta”. Suvremena napast zloga sastoji se u dvostrukoj laži koju Zli svakodnevno nameće svim ljudima.
Naime, dok s jedne strane želi u čovjeku zamagliti um kako ne bi mislio o prolaznosti svoga života na tom svijetu i o neminovnom tijeku trajanja ljudskog života koji je usmjeren prema vlastitom iskustvu smrti, odnosno kako je jednostavno usmjeren prema konačnim i vječnim stanjima. S druge strane Sotona čovjeka na krivi način želi okrenuti prema smrti, grobu uvjeravajući ga kako je to njegovo zadnje utočište, odnosno da nakon smrti više nema nikakvog stanja i života. Mnogi ljudi današnjice padaju u te zamke, usmjeravajući snage i inteligenciju da bi bi iz svojih mjesta i gradova uklonili groblja i sve što ih podsjeća na konac života iz njihova videokruga kako ih ne bi podsjećala na ono što ga ih čeka i da će zapravo jednog dana njihov život završiti na tom svijetu. Opet, druga vrsta ljudi uređuje grobna počivališta na takav način kao da će njihova tijela trajno ostati na tom mjestu i da nikad neće “ustati” iz takvih “carskih položaja”.
Drage sestre i draga, pozvani smo dopustiti da nas evanđeoska riječ rasvjetli kako bi na ispravan način vrednovali naše živote, naše vrijeme i sposobnosti te ne gubiti život na ono što ne ispunja i ostvaruje Božji plan u nama i po nama.
Naime, žene žurno odlaze s groba jer ne žele oplakivati ni Isusovu, niti svoju prošlost! One, u mudrosti Duha Kristova, odlaze od groba žurno i to sa strahom i velikom radošću! Prazan grob u njima je pobudio ova dva osjećaja koja se u prvi mah čine oprečnima. Zanimljivo je da je njima prazan grob bio poticaj na strah, ali i na radost. One su u tom prizoru već nazirale Božje očitovanje koje je pobudilo strah jer su bile na mjestu gdje je Božji prst bio ona djelu. Još je čudniji osjećaj radosti na takvom jednom mjestu! Obuzela ih je radost jer su srcem i duhom promatrali prazan grob koji je zasigurno u njima probudio sjećanje na Isusove riječi vezane uz Njegovu smrt ali i uskrsnuće. Sva njihova zatečenost kod prizora praznog groba stopila se u osjećaj straha i velike radosti! Naime, gdje se Bog očituje, draga sestro, dragi brate, i ti su osjećaji uvijek prisutni: strah i radost, odnosno strah i mir! Božje djelovanje u životu čovjeka pobuđuje strah budući da On nadilazi sve njegove mogućnosti, očekivanja i planove. Bog jest Bog! On je slobodan djelovati kada hoće i bira načine kojima se želi očitovati i objaviti. Čovjek nikada ne može potpuno proniknuti Božje planove i očitovanja, a još manje ih zaustaviti. Bog uvijek čovjeka iznenadi!
Žene su iskusile Božji doticaj i radi toga ne ostaju kod groba već otrčaše žurno Isusovim učenicima. Znaju svoj cilj i kamo trebaju doći, njihovo mjesto nije kod groba! One trebaju Isusove učenike, žele izvijestiti o onome što su vidjele i doživjele! I radi toga nema smisla gubiti vrijeme uz grob ili čekati. Međutim, dok su one imale cilj doći do Isusa makar “on bio mrtav”, s druge strane Bog je imao svoj plan – doći do njih! Mislile su biti u Njegovoj blizini uz grob, a Isus je imao drugačiji plan. Žene nisu mogle kod groba sresti Isusa kad On tamo nije bio. Upravo dok su se vraćale, na putu se događa nešto izvanredno! Možda su to najmanje očekivale, međutim, Isus im ide ususret i On ih prvi pozdravlja: “Zdravo!” Ovo je novost pobjede Božje! Bog uvijek ugodno iznenađuje! On čini uvijek bolje i više negoli što mi to želimo i možemo zamisliti! Na Isusov pozdrav žene čine vrlo znakovite i važne geste. U njima se krije sva dinamika našeg novog rođenja, nove budućnosti! Sveti Matej piše: “one polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone.” U tim riječima je cijeli naš hod, naše odrastanje i sazrijevanje na svim razinama života!
Žene su oduševljene poletjele k Isusu! Nakon tri dana teške tame, izgubljenosti, samoće, žalosti i odbačenosti one ponovno vide Isusa! Bez Njega njihov je život bio prazan i neispunjen. Nakon posjeta grobu jedino su mogli učiniti jest doći do Njegovih učenika i tu je završavao njihov pogled i njihova budućnost. Isus ih, međutim, iznenađuje jer Ga najprije trebaju susresti uskrslog! I taj susret u njima je probudio svu snagu, polet i oduševljenje! One hrle k Njemu i obujmljuju Mu noge! Vrlo je važna i duboka ova gesta tih žena. Nisu pale u zagrljaj ili učinile neke čudne, fanatične i površne geste, već su pohrlile obujmiti Isusove noge! Jednostavno, u tom trenutku htjele ga imati samo za sebe, biti i ostati u Njegovoj blizini.
Ova nas gesta podsjeća na mnoštvo evanđeoskih događaja i susreta: javna grešnica koja je Isusu prala noge, iskrenim je pokajanjem u Njegovoj blizini pronašla svoj život, svoj put i smisao. (usp. Lk 7, 36 – 8,3); Marija iz Betanje, spoznavši svoje mjesto uz Isusove noge, nije se htjela odvojiti od Njegovog nauka, ljepote i svjetla života (usp. Lk 10, 38-42). To su sve predivne geste ljubavi, pažnje i poštovanja. Zasigurno su te žene, pohitjevši Isusu, obujmile Njegove noge razmišljale da su konačno, nakon teške noći lutanja, ponovno pronašle svoj put! Kroz dane Isusove muke i pokopa bile su izgubljene, a jednako tako i velika većina Isusovih učenika. Čovjeku je najteže kad izgubi orijentir, smisao i svjetlo na svom životnom putu. One su jednostavno htjele obujmiti noge kako bi tom gestom Isusu mogle reći: Isuse, ti si naš jedini Put! Mi Isuse želimo slijediti samo Tvoje stope, Tvoju Riječ i Nauku! Kroz ove dane naš je život bio u tami, bez smisla i budućnosti! Želimo ostati Isuse trajno uz Tvoje noge, na Tvome putu, jer jedino Ti imaš Riječi života Vječnoga (usp. Iv 6, 68).
Ovo “pohitješe” bez odlaganja te obgrljivanje Isusovih nogu bio je put prema trećoj, savršenoj gesti: “ničice mu se poklone!” To je čovjekova punina! Pokloniti se Bogu znači prepoznati vlastito mjesto, ali nadasve prepoznati Onog od kojeg je sve i “vidjeti” Njegovu sveobuhvatnu moć i slavu. U trenutku kad se čovjek čitavim svojim bićem klanja, dopušta da ga Bog uzvisi do njegove punine. U trenutku ili stanju kad su žene započele istinski štovati Gospodina, za njih započinje nešto sasvim novo; započinje njihovo poslanje i istinska dinamika života.
Isus im, naime, govori: “Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!” Prvo što im Isus govori jest: “Ne bojte se!” Samo Bog može čovjeku ukloniti strah i tjeskobu te mu uliti mir i sigurnost! Umjesto valova straha, Bog ih zaodjeva plaštem ljubavi i mira i na taj im način ne samo nagoviješta dolazak Duha Svetog već im Ga u tom trenutku i daruje! “Ne boj te se!” U tim Isusovim riječima žene se nanovo rađaju! Dok su krenule s groba, u sebi su osjećale strah i veliku radost no u Isusovoj prisutnosti nestaje strah, a ostaje samo velika radost!
To je put! Pozvani smo susresti Isusa! Jedino u Njegovoj prisutnosti spremni smo svući sa sebe odjeću straha i nesigurnosti te primiti poslanje koje nam Gospodin povjerava. Isus ženama govori: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju!” To je velika riječ i poslanje! One su možda htjele ostati u tom iskustvu, osjetnom zajedništvu s Gospodinom slično kao što je Petar na Taboru uskliknuo: “Gospodine dobro nam je ovdje biti (Mt 17,4).” Vjerojatno su i one u tom trenutnom iskustvu posebne blizine s Isusom htjele reći: “Gospodine, Ti si samo naš. Dao si nam ovu jedinstvenu priliku da Te dotaknemo i da budemo do Tvojih nogu. Mi smo posebno izabrane i privilegirane. Imamo čast biti do Tvojih nogu i u Tvojoj blizini.”
Iako je sve to lijepo i uzvišeno Gospodin ih, nakon što ih je oslobodio svake skučenosti i zarobljenosti od njihovih strahova, šalje u poslanje. Zanimljivo je da dok su žene htjele ići Njegovim učenicima, Isus ih šalje Njegovoj braći! Time im je Uskrsli Isus htio reći da je On svoje učenike obgrlio svojom slavom i pobjedom te da su postali dio Njegove obitelji! Zagrlio ih je svojim proslavljenim Tijelom čineći ih svojom braćom. No, da bi oni svojim životom i svojim čitavim bićem mogli ući u dinamiku Njegova Uskrsa i pobjede te toga postali svjesni, trebaju se pokrenuti i učiniti određene korake! Žene su te koje će Isusovim učenicima pokazati svjetlo za njihov put upravo njegovim riječima: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju.” Budući da su se žene krenule “u akciju”, u hod, od svojih domova, preko iskustva praznoga groba do susreta s Gospodinom, one sada iskustveno mogu posvjedočiti i prenijeti Isusove riječi: Javite mojoj braći da pođu u Galileju!
I učenici trebaju napraviti svoj hod, svoj dio puta. Svatko od njih je trebao napustiti svoje mjesto, svoja uvjerenja i ukorjenjenosti te krenuti na put. Isus je odredio mjesto i način susreta sa svojim učenicima – braćom! Neće Ga vidjeti tamo gdje možda oni očekuju i traže! Ta i same su žene imale iskustvo da Ga nisu mogle naći kod groba, u grobu, nego putem…Ta sam im je Gospodin išao u susret! Tamo, na mjestu koje je Gospodin odredio, tamo će Ga vidjeti!
Draga sestro, dragi brate, Gospodin je i za tebe odredio mjesto gdje ćeš Ga vidjeti, sresti i doživjeti… Povjeruj u to i ne boj se! Iznutra se otvori i kreni na mjesto gdje te tvoj Spasitelj i Otkupitelj očekuje i gdje ti se želi objaviti! Otvori se ovoj uskrsnoj dinamici Božjeg očitovanja jer Isus te neće ostaviti u tvojoj žalosti, tjeskobi i nemiru. Žene iz Evanđelja su bile hrabre, nisu se zatvorile u praznim razgovorima, u kućama, običajima ili frustracijama i strahovima. One su, iako su znale da je Isus mrtav i pokopan, otišle na grob i tamo ih je čekalo predivno iskustvo! Našalost, osobno sam susreo priličan broj mladih, djece i odraslih koji su mi, na moj poticaj kako trebaju ići na nedjeljnu misu kako bi susreli živog Isusa u Njegovoj Riječi i primili Ga u Euharistiji, s mukom znali odgovoriti: “Pater, ali naše mise su kao da smo na sprovodu! Ništa se osobito ne čini da se mladima prilagodi, pristupi ili odrasli privuku…Ništa se ne događa, nema radosti, slavlja, nema iskustva vjere!”
Draga sestro, dragi brate u Uskrslom Kristu, što onda tek možemo reći za tolike prazne kapelice i crkve po mnogim našim mjestima i gradovima? U mnogim, nažalost, više nema niti stvarne prisutnosti Isusa u Tabernakulu. Mnogi su Tabernakuli prazni! Zbog čega? Upravo radi toga što čekamo da se nešto mimo nas pokrene! Možda u tvome mjestu, u tvojoj župi više nema Presvetog i čini ti se da je to poput Isusovog praznog groba! Idi Isusovim učenicima, idi i potraži one koji žele i trude se živjeti u svjetlu Evanđelja! Upravo ćeš na tom putu susresti živoga Gospodina koji će te poslati Njegovoj braći, onima s kojima je On sam usko povezan. Ne boj se! I ti ćeš naći svoju braću, svoje sestre s kojima ćeš doživjeti veliku radost! Isusova Crkva živi po Njegovoj Riječi i u srcima ljudi koje povezuje Duh Sveti. Isus će sa tebe skinuti plašt straha i tjeskobe i poslati te Njegovoj braći! On je odredio mjesto tvog susreta s Njim, ali i s tolikom braćom kojima trebaš kao i s onima koji su ti potrebni za život i istinsko ostvarenje! To će za tebe, ali i za njih, biti velika radost!
Ne boj se! I Petar je tražio da lijepi trenuci na Taboru što duže potraju. I on je, premda nije znao što govori, izrazio stanje svog srca i potrebu riječima: “Gospodine dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice…” No Isus i njega i apostole šalje dalje, kao što i ženama iz Evanđelja nije ostavio da Mu samo obujme noge, da Mu se ničice poklone, već ih šalje svojoj braći.
Toliko je još naše braće koji još uvijek nisu susreli uskrslog Gospodina i misle da je još u grobu! Puno je onih koji su zatvoreni u svojim strahovima, tjeskobama i nemirima, zatvoreni u svojim kućama bojeći se “susresti se” sa životom, s Isusom koji bi ih uveo u jedinstvenu dinamiku njihova potpunog ostvarenja. Isus je došao osloboditi čovjeka, mene, tebe – sve ljude! Ali On, isto tako, treba i sve nas! Od velike su važnosti Njegove riječi: Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti! Isus je odredio mjesto očitovanja svoje slave za Njegovu braću i sestre! Pozvani smo iznutra krenuti, osobno i svi zajedno! Isus je došao osloboditi nas od svake vrste zatvora, struktura koje guše, načina razmišljanja i djelovanja koja nas vežu uz naše grobove ili grobove onih koji su pokopani za koje mislimo da su zauvijek tamo.
Sveti Pavao osvjetljuje nam ljepotu naše vjere: “Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Kor 5,17).” Ostaviti svoj grobo gdje si samog sebe pokopao ili su te drugi pokopali znači otvoriti se potpuno novoj stvarnosti i ići prema Kristu, u Njemu se roditi i postati novi stvor. Ti si u Isusovom uskrsnuću postao novo stvorenje! Više na sebi nemaš odjeću straha, već velike radosti i novog života. Neka te ne opterećuje niti ranjava svijet oko tebe! Svuci sa sebe haljinu prošlosti i Isus će te zaodjenuti haljinom pobjede. Samo ćeš s Njim kročiti naprijed prema svim “tvojim Galilejama”. Kad osjetiš slabost i sve te vuče k grobu, podigni glavu, otvori srce prema Isusu i kreni k Njemu. Isusa ti nećeš naći u “svojim grobovima” niti smiješ gubiti vrijeme ostajući u vlastitim grobovima ili u grobovima tvojih bližnjih! To nije tvoje mjesto!
Isus ti daruje prečiste Ruke svoje Majke kako bi te Njezine ruke povele prema novim svitanjima i novim iskustvima susreta s Uskrslim Kristom. Ako je Gospodin žene poslao da Njegovoj braći navijeste da je On živ i da ih čeka, tebi osobno isto toliko daruje svoju Majku, Njezine prečiste ruke po kojima te želi povesti u tvoju Galileju. Upravo tamo Gospodin će s tebe skinuti haljine žalosti, prokletstva, smrti, tjeskobu, bolest i zaodjenuti te velikom radošću i svjetlom novog i blagoslovljenog života.
Ne boj se! Otvori se Isusovoj riječi i kreni! Prepusti se da te Njegov Duh vodi i nadahnjuje po Njegovoj riječi u Evanđelju. Ne zaboravi nikada da Gospodin svojim miljenicima i u snu daje (Ps 127,2).Neka tebe, sve ljude koji su ti dragi i s kojima dijeliš svoj svakodnveni život i susrete, obilno blagoslovi i po Marijinim prečistim rukama zaodjene svojom uskrslom svjetlošću, mirom i radošču, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen!