Gospodine, pomozi mi (usp. Mt 15, 21-28)

Svaki susret s Gospodinom u zajedništvu s braćom i sestrama je spasenjski događaj koji ostavlja duboke pečate u našim životima. Gospodin nam uvijek prilazi ususret i onda kad mi toga nismo svjesni. Isus dolazi upravo tamo gdje se mi zaista nalazimo. Bog nas najbolje poznaje. Štoviše, On nas bolje poznaje negoli što mi sami sebe možemo upoznati i radi toga nam i prilazi takvima kakvi uistinu jesmo. Često puta mi stvaramo slike o svijetu ili samima sebi. Bježimo od nas samih i od naše realne stvarnosti. Međutim, s obzirom da nas Bog ljubi, On nam prilazi svojom ljubavlju i obgrljuje nas svojim prihvaćanjem i razumijevanjem. Pozvani smo otvoriti se u molitvi Bogu baš takvima kakvi jesmo; slabi, grešni krhki i nemoćni. Bog je u svojoj velikoj ljubavi htio ostati trajno s nama i zato je svaka Euharistija istinski susret s Onime koji nas obnavlja, rasvjetljuje i daje nam krunu smisla svemu onome što jesmo i na što smo pozvani. Na putu našega svagdašnjega ostvarenja imamo mogućnosti izabrati određene situacije za koje smatramo da su dobre i korisne za naš život. Već prema tome, te nas situacije upućuju prema većoj sreći i punini života.

U evanđeoskom odlomku sv. Mateja vidimo kako Isus ne posjećuje samo ona mjesta i područja u kojima žive pripadnici njegova naroda, već obilazi i druge krajeve u kojima živi čovjek, potreban Njegova doticaja, Njegove ljubavi i spasenja. Isus svakomu čovjeku želi donijeti vijest da ga Otac ljubi i da ga želi privesti u zajedništvo s Njime. Kako sv. Matej izvješčuje, Isus je na takvom jednom putu naišao na ženu. Ona je doživljavala tešku dramu u svojoj obitelji; njezina kći bila je opsjednuta. Biti opsjednut znači biti vezan, znači biti bez slobode vlastitoga razmišljanja, osjećaja i odlučivanja. To znači svakodnevno doživljavati jedno nadnaravno biće koje ti nameće svoje prohtjeve, misli i radnje. To je zapravo jedna od najvećih ljudskih patnji. Zbog takve vrste duboke i oštre boli naravno da nije trpjela samo ta djevojka, već i njezina majka te svi ukućani. Na neki način, u vlastitom okruženju imali su neko duhovno biće koje ih je neprestano uznemiravalo i uvjetovalo njihovu obiteljsku idilu te svakodnevno životno planiranje. Majka je svakodnevno pratila muku i tjeskobu vlastite kćeri jer uviđala kako je, zapravo, njezino dijete bilo vezano nečistim duhom pa zato i nepredvidljivo. Budući da je sama u sebi proživljavala nered, ona ga je unosila i u sve one koji se je okruživali. To je sve pridonosilo veliku muku i patnju njezinoj majci. Radi takvog načina života s kćeri, majka se našla na putu. Tražila je riješenje izlaska iz krize i tjeskobe u kojoj se našla njezina obitelj.

Dragi brate, draga sestro, doživljavaš li ti možda u svom životu da je tebi netko vrlo blizak i drag vezan nekakvom poteškoćom, problemom, bolešću ili možda nekim nečistim duhom poput kćeri te žene iz Evanđelja? Kako se ti odnosiš prema takvoj osobi i u takvim situacijama? Kome se obraćaš za pomoć? Možda se radi straha, nesigurnosti ili neznanja zatvaraš u sebe i nisi u stanju pomoći svome ukućanu, prijatelju ili poznaniku? Svakim danom skupljaš u sebi snagu i volju kako bi nešto poduzeo da toj osobi “navezanoj na nečistog duha” bilo na fizičkoj, duhovnoj ili psihičkoj razini pomogneš, a na taj način i sebi. Možda je taj netko ovisan o teškoj drogi, alkoholu, video igricama ili kocki? Prepoznaješ li možda kako ta tvoja bliska osoba više ne može ravnati sobom i ništa poduzeti kako bi izišla iz te duboke navezanosti na određeno zlo? I ti trebaš krenuti na put! Trebaš izići iz vlastitoga okruženja, vlastite kućne intime i zatražiti pomoć. Prvi korak na tom putu jest molitva, iskrena i čista molitva koja nas povezuje s našim Gospodinom! Ona nas izvodi iz svih naših strahova, nemoći i nesigurnosti i vodi nas prema istinskom Spasitelju kojega poznajemo i koji nas raširenih ruku traži i čeka.
Žena iz Evanđelja, iako nije pripadala izraelskom narodu i radi toga nije dobro poznavala obrise milosrdnog i dobrog Gospodina, se svejedno uputila na put traženja pomoći za svoju kćer. I kad je krenula, upravo joj tada Isus dolazi ususret. U trenutku kad je zapazila Isusa, što je ta žena prvo učinila? Sveti Matej piše: “iziđe vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!”
U evanđoskom smislu ti su glagoli od velike važnosti! Ona je izišla i počela vikati! Više nije mogla u sebi držati bol i patnju. Pristupila je tamo gdje se Isus nalazio i počela vapiti. Zbog čega je vikala? Zato što je njezino trpljenje došlo do vrhunca. Međutim, i u tom vapaju naišla je na neke prepreke. Toliko puta nam se dogodi da započnemo moliti, vapijući Gospodinu, i umjesto da se počinju riješavati, problemi kao da postaju sve gori, kao da se sve uzbuni radi naših molitava. Štoviše, nerijetko sam, nažalost, u svom svećeničkom životu od ljudi koji govore za sebe da su dobri vjernici čuo: “Nemoj puno moliti jer ćete Sotona više napadati” ili “Ako budeš molila za tu osoba s velikim problemima ili osobu koja je na nekoj crkvenoj ili društvenoj poziciji, Sotona će te jače napadati ili ćeš ti na sebe “uzeti” njihove grijehe i sabosti”.
Draga sestro, dragi brate, ta žena nije postavljala takva i slična pitanja kad je zavapila Isusu. Osoba koja istinski moli, u čijem srcu boravi Duh Sveti koji je Ljubav, takva osoba moli čitavim srcem jer ljubi. Ako molitva ne proizlazi iz čiste i bezuvjetne ljubavi onda to nije molitva niti takvu molitvu Bog može čuti, a kamoli uslišati.
Međutim, ženi iz Evanđelja, iako je počela vikati i molitvom vapiti za pomoć, Isus, kaže Pismo, “ne uzvrati ni riječi.” Teške su ove evanđeoske riječi, a još je teža Isusova šutnja u tom trenutku! Tako nam se često možda dogodi da nam se čini kako nas Isus ne čuje, i što je još teže, kao da nas i ne želi čuti. U tim trenucima naša vjera je još dublje bila ovijena nesigurnošću tame, osjećajem da nas je Bog odbacio, da nismo nedostojni Božjega uslišanja. Na koncu, u takvim zapretenostima misli i osjećaja, Zli se potrudi u pamet nam dozati sve naše slabosti i grijehe, ili grijehe tih ljudi za koje molimo kako bi počneli i sami sebi prikrivati nadu i misliti kako je zapravo u redu da nas Bog ne čuje i da nas ne želi uslišati. To je velika zabluda! To je sotonska prepreka koja želi spriječiti da se s naše strane zatvori put i pruži priliku Bogu da očituje svoju svemoć u našemu životu.
Međutim, u tom trenutku događa se nešto čudno i posebno. Evanđelist Matej nastavlja “pristupe mu na to učenici te ga moljahu: ‘udovolji joj jer viče za nama.’” U prvi mah može nam se pričiniti kako su zapravo Isusovi učenici bolji od Isusa. Po toj njihovom molbi čini se, zapravo, kako je učenicima više stalo do te žene i njezine kćeri negoli samom Isusu! Sigurno da je Isusovim učenicima bilo vrlo neugodno što ih je ta žena slijedila i na takav način za njima vikala. Štoviše, možda su je se stidjeli! Znali su da je ta žena bila strankinja. Jednostavno, ona se vukla za njima vapijući Isusu za pomoć. Oni sada mole Isusa: “udovolji joj jer viče za nama.” Njegovi učenici nisu možda htjeli ili mogli uči u dubine problematike koju je ta žena doživljavala. Oni su htjeli da je Isus usliša zato što je vikala za njima! Međutim, Isus u tom trenutku otvara još veću dramu objavljujući istinu: “poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.”
Vjerujem da je žena bila duboko potresena takvim Isusovim odgovorom i da je to njoj bilo prestrašno čuti. Zasigurno da su i njegovi učenici bili iznenađeni takvim načinom Njegova ophođenja prema ženi u potrebi i njezinoj kćeri. I kako ta žena reagira na Isusov tako oštar, ali istinit odgovor? Ona se ne zatvara u sebe, u svoj osjećaj manje vrijednosti ili vlastitu nedostojnost. Kaže sveti Matej da “ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!”
Ona je još bliže pristupala Isusu! Njezino se srce sada dok se prelama u boli i patnji potpuno raskrililo pred Isusom i ona mu se pokloni ničice, moleći ga da joj pomogne. Ona sada moli Gospodina da njoj pomogne. Patnja njezine kćeri se stopila sa njezinom patnjom! Ni u jednom trenutku nije se zaustavila na oštrinu Isusovih riječi već je iz svog srca razlila najljepše poštovanje prema Njemu: približila mu se, poklonila se ničice i molila da joj pomogne.
Ovo su dragi brate, draga sestro, istinski stavovi molitve! U riječima: “Gospodine pomozi mi” ona je stopila svu muku, tjeskobu, očaj i bezizlaznu situacije ne samo svoje kćeri nego i vlastitu. Njezino srce je prešlo sve granice! Bol i patnja njezione kćeri našle su se u riječima: “Gospodine, pomozi”. To je ljubav! To je vrhunac molitve! Pozvani smo ne zaustaviti se nikada na našim osjećajima koji nas mogu prevariti, niti Isusove riječi čitati i razumijevati na površan način. Ta žena vjeruje Isusu! Njezino srce je otvoreno za ono što Isus nosi u sebi kao Božji Sin. Ona Mu se klanja padajući ničice pred Njim i vjeruje da je On Bog te radi toga moli da joj pomogne jer On to jedini može. Dok ta žena ustrajava u svojem vapaju, Isus ide dalje u tajnu Njegove objave govoreći joj da “ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Iako On ne popušta u svojem nastojanju, niti žena ne posustaje. I ona ide naprijed. Ona jednostavno voli svoju kćer i želi da joj bude dobro. Tada ulazi u razgovor s Isusoom ne suprotstavljajući Mu se niti niti u jednom trenutku, niti mrmlja protiv onoga što joj govori, već kaže: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Ta njezina izjava pobjedila je Isusovo srce! Ona ne odbacuje Isusovo mišljenje i istinu, da ne priliči davati joj od onoga što prvenstveno pripada Njegovim učenicima i narodu, onima koji su naslijedili i posjedovali obećanja i zakone, ali Mu u svjetlu vjere izražava svoje realno stanje, da se i ona ipak hrani od toga što pada sa gospodareva stola.
Dragi brate, draga sestro, s čim se mi hranimo? Mrvicama što padaju s gospodareva stola? Jesmo li svi skupa za stolom s našim Spasiteljem, s braćom i sestrama? Isus nas sve poziva da blagujemo s Njegova stola! Što se nalazi na Njegovom stolu? Prenosi nam prorok Izaija “mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela” (55, 2). Za Isusovim stolom su dobra i sočna jela! On uvijek daje obilje i slast svemu što jesmo i na što smo pozvani. Kad je žena rekla da ona jede mrvice što padaju sa gospodareva stola, Isus joj je odgovorio i pohvalio: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa. Gospodin joj je po njezinoj velikoj vjeri udijelio ono što je tražila. A nije malo tražila. Oslobođenje, sloboda, zdravlje nisu zapravo mrvice! Nakon Isusovih riječi njezina je kći ozdravila. Kako li se samo ta majka u tom trenutku osjećala kad je vidjela da joj je kći ozdravila? Zasigurno je bila ispunjena srećom i radošću. Ali, što je nju dovelo do tog božanskog stola radosti? Ništa drugo doli njezina velika vjera! Ovako nam objavljuje isti prorok Izaija za takav ženin pristup Isusu i njezinu vjeru: “A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve” (56, 6-7). Tu je ženu Gospodin priveo na svoju svetu goru kroz put vjere, dubokog poklonstva i molitve. Radi toga ju je Gospodin nahranio za stolom radosti u domu molitve. Bog nikada nikoga ostavio na cjedilu, razočarao, niti napustio!
Pozvani smo i mi u vjeri prihvatiti silu i moć Duha Svetoga koji od nas stvara istinske vjernike i ustrajne na putu vjere. Samo onaj tko je vjeran i zna stupiti i živi razgovor s Gospodinom kroz molitvu, zadobiva uslišanje za sve svoje nakane i potrebe. Čovjeku koji vjeruje nije teško pristupiti za gospodarev stol punine božanske radosti i ostvarenja života. Aktivno sudjelovanje i slavljenje svete Euharistije nije samo vršenje nekog obreda! Ona je istinski susret i razgovor sa našim Otkupiteljem. Na tom nam se Gospodarevom stolu ne daje ništa manje doli sam Gospodar! Isus nam daje puninu Duha Svetoga u kojemu imamo sve darove i blagoslove! U svakoj svetoj Misi se u nama konkretno događa oslobođenje od svih spona i navezanosti na svaku vrstu propadljivosti i svega što želi zaustaviti naš život. Budimo i mi otvoreni i jasni u našim željama i molitvama i slijedimo Isusa u stopu na putu našega spasenja.
Možda boluje netko iz tvoje obitelji, iz tvojega roda, tvoj prijatelj ili kolega na radnom mjestu. Možda je netko doslovno opsjednut nečistim duhom i nosi neizrecive patnje. Ti znaš komu ćeš pristupiti! Isus je Taj koji i danas čini znamenja i čudesa! Uputimo se i mi naprijed i neka nas nitko i ništa ne zaustavi na putu našega susreta s Gospodinom ali i u dobivanju svih milosti i blagoslova koje nam Gospodin u vjernosti našoj želi darovati. Gospodarev stol, prepun milosti i svega što svatko od nas treba za svoju istinsku sreću i radost, nas čeka! Povedimo i sve koji se preporučuju u naše molitve, koji se pored obilja što ga Gospodin nudi za svojim stolom, i danas žive uzaludno nastoje nasititi se mrvicama uvijek u čežnji za većom radošću u srećom. Božje su ruke ispružene i pune darovima, ali nadasve Božje srce puno ljubavi i razumijevanja je širom otvoreno za sve koji mu žele pristupiti. Štoviše, On sam zove: “Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11, 28).
Neka tebe, brate i sestro, u uskrslom Kristu obilno blagoslovi Svemogući Bog i po Marijinim Prečistim rukama dovede do obilnog stola svoje miline i punine radosti!

(p. Rozo Palić, 28.11.2020).